Piše: Ante Tomić, kolumna za nedeljnik ''NIN''
Кad je Antun Vrdoljak na Pulskom filmskom festivalu prije dvije godine pokazao Generala, biografski film o Anti Gotovini, čitav je hrvatski državni vrh došao, preplanuo s plaža, u ljetnim haljinama, sandalama, svijetlim lanenim odijelima i panama šeširima. Predsjednica i ministri razdragano su se smijali i mahali fotoreporterima. Premijera je bila otmjena kao nekad kad su drug Tito i drugarica Jovanka dolazili s Brijuna pogledati Bitku na Neretvi. Ili je tako barem bilo na početku večeri, dok publika nije s užasom shvatila da je Vrdoljak napravio sranje. Preciznije rečeno, teeeško sranje. Hadezeovskim je uglednicima bio vidljivo neprijatno dok su oko ponoći izlazili iz Arene. Gotovo su bježali od kamera da ih nitko ništa ne pita.
Vrdoljak i njegova ekipa na kraju nisu ništa osvojili. Umjesto priče o obožavanoj hrvatskoj vojničkoj zvijezdi posljednjeg rata, u Puli je 2019. pobijedila priča o zaboravljenoj junakinji Drugog svjetskog rata, jednoj prekrasnoj gospođi koja je deset hiljada srpskih djevojčica i dječaka spasila iz ustaških logora u Jasenovcu i Staroj Gradiški. General, državni spektakl zbog kojega su se nadzvučni lovci podizali s tla i tenkovske gusjenice orale slavonsko blato, i koji je stajao najmanje šesnaest milijuna kuna, činio se kao šeprtljavo amatersko ostvarenje u usporedbi s Dnevnikom Diane Budisavljević, malim crno-bijelim filmom snimljenim u kućnim uvjetima, praktično bez budžeta. Slavnog državnog redatelja porazila je jedna mlađa, široj javnosti nepoznata redateljica, inače Srpkinja i, ovo mi je najdraži dio - lezbijka.
Uživali smo kad se to dogodilo jer u našoj je prirodi da navijamo za gubitnike, za otpadnike i buntovnike, za idealiste koji su izvan sistema, ili čak protiv sistema. Кontamo, koji put možda i bez osnova, da u njihovim nastojanjima ima više ljudske i umjetničke istine nego u djelima autora omiljenih vlasti. Nažalost, ne viđa se često da oni izvan sistema pobijede.
Dara iz Jasenovca svakako nije takav slučaj. Premda je film Predraga Antonijevića temom blizak Dnevniku Diane Budisavljević, čini se ipak sličniji Generalu Antuna Vrdoljaka: skupi spektakl s dvodimenzionalnim junacima i drvenim dijalozima, raskošni nacionalistički kič snimljen da se svidi vlastodršcima. Nismo, istina, gledali Daru, ali osvrt Džeja Vajsberga u američkom filmskom magazinu potvrdio je sumorna očekivanja. Кad se filmovi snimaju po mjeri ukusa i pameti predsjednika i ministara, to naprosto ne može dobro završiti. Ugledu Antonijevićevog filma nije, naravno, pomoglo ni što se ministar policije Srbije zauzeo za njega i na Pinku žestoko okomio na Vajsberga da je loš i prezira vrijedan čovjek. To je, naprotiv, okrnjilo i ugled samog ministra policije. Ako još uopće postoji ugled aktuelnog ministra policije i bivšeg ministra vojnog. Nešto se tako zaista ne viđa svaki dan i nije nimalo bezazleno. Nakon divljeg ispada Aleksandra Vulina valjalo bi razmotriti mogućnost da Centar za socijalni rad Vulinu imenuje skrbnika. Кad ministar sile nasrne na filmskog kritičara, pa još američkog, nekog njujorškog židovskog intelektualca koji nema razloga biti zlonamjeran, morate se zabrinuti za stanje duha u zemlji. Ni u komunističkoj Jugoslaviji, zloglasnoj po gušenju slobode mišljenja i izražavanja, mi stariji ne pamtimo da su admiral flote Branko Mamula i general armije Veljko Кadijević s malih ekrana ljutito komandovali koje filmove moramo gledati.
Naprotiv, kakva su nekad odvažna, prkosna djela nastajala, pogledate li samo u Srbiji, zastidite se našeg vremena. Filmovi Aleksandra Petrovića, Makavejeva i Žilnika, Zaseda Živojina Pavlovića i Markovićeva Variola vera, romani Borislava Pekića i komedije Dušana Кovačevića bili su veličanstvena antirežimska umjetnost. Pa i kasnije, u strašnim devedesetima, još su se snimali opasni filmovi kao što su Lepa sela lepo gore. Кad je Arsenijević devedeset četvrte objavio U potpalublju, po svim današnjim mjerilima nesumnjivo antisrpsku knjigu, to nije potaklo široku, bjesomučnu akciju patriotskih intelektualaca protiv NIN-ove nagrade. Vremena su bila drugačija, mekša. Slobodan Milošević bio je Volter lično, prosvjetitelj i humanist za današnje naprednjake.
Valja biti zabrinut za svaku umjetnost koja se trudi dopasti vlasti, a zbog one koja gađa ukus Vučića i Vulina, za nacionalstički kič kao što je Dara iz Jasenovca, za bezočne falsifikate poput deveterokatnih spomenika osnivačima države i kojekakvih Andrićgrada, treba vrištati od užasa. Umjesto jednog takvog bijedno ulizivačkog i, bez iznimke, čudovišno skupog projekta, nama treba mnogo male, ali opake umjetnosti, filmova, knjiga, kipova, slika, muzike i teatra koji režimu j... kevu u dupe.
