Piše: Ante Tomić, kolumna za ''Jutarnji list'', 20.2.2021.
Ima ih među nama koji provedu čitavih četrdeset godina na užasnom mjestu, u prljavštini, nepodnošljivoj vrućini i buci željezare, ili u tekstilnoj tvornici, za šivaćim strojem, gdje u beskraj ponavljaju jednu jednostavnu radnju, a opet, nakon svega, kad sa zvukom sirene u tri popodne zadnji put skinu modri radni ogrtač, ispuni ih tuga. Žal za mučnim i teškim i dosadnim poslom ne napusti ih sve do smrti.
Nekadašnjem ljevaču i krojačici nedostaje drugarstvo i smijeh iz pogona, bezobrazna dobacivanja, psine kolega, grah u radničkoj menzi, pjevanje u autobusu na sindikalnim izletima i, više od svega, nedostaje im smisao i svrha. Posao je bio njihova legitimacija, željezara ili tekstilna tvornica s vremenom je neraskidivo urasla u njihovo biće. To su bili oni, to im je plaćalo račune, podiglo kuću, školovalo djecu. Četrdeset godina poštenog rada njihova je čast i dostojanstvo, nešto po čemu će ih potomstvo sa zahvalnošću spominjati.
Razmišljaju li o takvim ljudima suci trgovačkih sudova koji upravljaju stečajevima željezara i tekstilnih tvornica? Pomisle li pravednici ikad na nesretne šnajderice s transparentima ispred zatvorenih portirnica i na ljevače koji su zauvijek napuštajući pogon postiđeno krili suze na čađavim licima, na bezbrojne radnice i radnike kojima je njihov posao bio sve na svijetu prije nego ga je uništio nekakav oholi, pohlepni i glupi hadezeovski gad.
Stečaj traži obazrive, pogrebnički tihe i suosjećajne. Jer, to i jest, u neku ruku, pogrebnički posao. Stečaj je ostavinska rasprava nakon smrti pravne osobe. Jedno je trgovačko društvo prdnulo u ledinu i sad valja razdijeliti pokretnu i nepokretnu imovinu koja je ostala iza njega, s mnogo pomnje i razbora odlučiti tko je pokojniku bio najbliži i najviše ga zadužio, tko je u prvom, a tko u drugom i trećem nasljednom redu.
Očekivali biste nekoga izuzetnog, nadarenog prvorazrednim moralnim i intelektualnim vrlinama na takvom mjestu, a u stvarnosti je obično upravo suprotno. Koliko je samo puta dosad bilo da su trgovački suci i stečajni upravitelji pokvareno zaobišli nekadašnje zaposlenike i vjerovnike, nalazili se u diskreciji u stražnjim sobama gostionica i dijeleći masnu janjeću plećku grabili sebi najbolje komade upropaštenih poduzeća.
Ne prođe pola godine da policija ne ukeba nekoga takvog. Kao po scenariju, zorom mu upadne u vilu u rezidencijalnoj četvrti, zaplijeni kompjutor i odvede ga na ispitivanje u crnom Bossovom odijelu ispod kojega izviruje nogavica prugaste pidžame. Idućih dana u nastavcima izlaze nevjerojatni popisi njihovih kuća i stanova i klijeti i vikendica i limuzina i terenaca i ušteđevine u svim poznatim i nepoznatim valutama.
Novine donose prijepise njihovih tajno snimljenih razgovora sa suradnicima, gdje se u prozirnim, gotovo djetinje naivnim šiframa dogovaraju milijunski vrijedni zločini, i sve se to ponavlja, od vremena do vremena, bez ikakve mudre pouke, dozlaboga nemaštovito i jednako.
Jedino je drugačije, čini se, da su trgovački suci i stečajni upravitelji sve besramniji i nezasitniji. Jedan trgovački sudac iz Siska, uhapšen ovog tjedna, ne želeći valjda dijeliti plijen s nepoznatima, uputio se u razbojničke podvige s ukućanima. Zajedno su jahali on, žena, brat, sin, sestrin dečko i ženin nećak, a u suradničkoj bandi bili su jedna žena, njezin muž, mama i brat.
Pelješili su poduzeća u stečaju kao da vode manji hotel negdje na Kvarneru ili OPG u Sikirevcima. Kao što bi drugdje sin čuvao koze, mama ih muzla, seka pravila sir, a tata ga prodavao na tržnici, ovdje je s računa željezara i tekstilnih tvornica novac kradom odlazio na račune krvnih srodnika, od tate do brace, od brace do seke. Stečaj je bio igra za cijelu obitelj. Uzimajući goleme iznose za izmišljene usluge sudac i njegovi najmiliji godinama su varali krojačice i ljevače.
Ako se nešto može kazati u njihovu obranu, nisu u tome bili jedini. Bili su na kraju vrlo, vrlo, vrlo dugačkog niza gadova koji su prevarili radničku sirotinju. Ovaj je zločin ipak nešto strašniji jer je uslijedio nakon smrti pravne osobe. Kad je trgovačko društvo, željezara ili tekstilna tvornica prdnulo u ledinu, sudac i stečajni upravitelj, zajedno sa svojim mamama, šogorima, zaovama, nećacima i ženinim rodicama, okomili su se kao strvinari na njega.
Stečajni kriminalci čine se poput pljačkaša grobova. Bezobzirniji od svih, oni kopaju na mjesečini, otvaraju sanduke i skidaju prstenje i satove s beživotnih trupala. Čitajući kako je netko kupio stan od para koje je ukrao nekim bijednicima koji su ostali bez posla ispuni vas bijes i gađenje, gotovo kao da gledate snimku gomile zlatnog nakita kod ulaza u plinsku komoru u Treblinki.
Ne znam događa li se to i drugima, ali u nas je gotovo svakodnevno da je nekome tuđa nevolja baš dobro došla. U tjednu iza nas, pored skandala sa sisačkim trgovačkim sucem i stečajevima, doznali smo i da je bivša HDZ-ova ministrica Bianca Matković dobila posao popularizacije cijepljenja protiv koronavirusa, a poduzeće u djelomičnom vlasništvu bivšeg HDZ-ova ministra Andrije Hebranga dogovaralo s državom prodaju milijuna jednokratnih injekcija i igala za cijepljenje.
Nije, vidite, ni smrtonosna zaraza za baciti. Naš će čovjek prepoznati izvanrednu poslovnu priliku i kad milijuni njih umire. Nije to, istina, nešto čime biste se pohvalili, nešto časno i dostojanstveno po čemu će vas potomci spominjati, ali, jebeš ga, ne možete sve imati.
