Greške iz neznanja su jedno, svesne manipulacije nešto sasvim drugo. Jasnim ukazivanjem na propuste i njihove počinioce sprečavamo mogućnost generalizacije i kolektivizacije odgovornosti. Ako tačno identifikujemo počinioca, biće daleko teže u narodu širiti defetizam u vidu uverenja da nas „svi” lažu i nama manipulišu. A u svim oblastima postoji ogroman broj kompetentnih i časnih ljudi, koji nisu zaslužili da budu smešteni u isti koš sa nekim pojedincima
Evo nas na kraju jedne teške, bolne i neobične godine, godine koju niko nije očekivao, a još manje je priželjkivao ili joj se nadao. Ipak, u svjetlu novog početka – koji je pred nama – i događaja koji su obilježili prethodnu godinu, bilo bi ne samo poželjno nego i neophodno da se pažljivo nadnesemo nad proteklim periodom: da se zamislimo i bar nešto naučimo iz onoga što nam se dogodilo i što nam se još uvijek događa, a što nas je nagnalo da shvatimo koliko je život odista lijep, a smrt strašna. Nema sumnje da je najdragocjenija lekcija koju smo ponijeli iz godine koju smo tek ispratili ta da imperativ našeg postojanja (o čemu nas uči i sâm Hristos) treba da bude nastojanje da svoje bližnje volimo – a samim tim i da ih čuvamo – kao same sebe. A bližnji naš, kako nam jasno pokazuje i jevanđelska priča o milosrdnom Samarjaninu, jeste svako onaj kome je potrebna naša pomoć. Tačnije, mi smo upravo takvima, potrebitima, dužni da budemo bližnji.
Stoga je potpuno neumjesno svako isticanje i propagiranje sopstvene vjere i hrabrosti, koje bi se ogledalo u „neustrašivom“ kršenju preporučenih zaštitnih mjera. Jer nije uopšte riječ o „meni“ i o tome koliko sam JA hrabar i kolika je MOJA vjera i uvjerenost da je Bog dužan da me zaštiti od svakog zla, pa i od ovog virusa, bez obzira na moje ponašanje. Ako smo zaista ljudi, ili nastojimo to da budemo, naglasak u našem razmišljanju i postupanju ne smije biti na našem (sebičnom) „ja“, već naprotiv – na brizi da ne ugrozimo, bilo to čak i nehotično, stare, bolesne, od nas slabije, pa makar i u vjeri slabije.
Neprestano bi trebalo da imamo na umu i to kolika može bita ljudska patnja (izazvana, između ostalog, i našom nebrigom i nepažnjom) i kako može biti strašna naša bezosjećajnost ili sebičnost. Ali, kao oni koji ne očajavaju, već uvijek imaju nadu, trebalo bi stalno da podsjećamo sami sebe i jedni druge i na to koliko su, s druge strane, uzvišene ljudska požrtvovanost, dobrota i hrabrost. Stoga ne smijemo da zaboravimo u kolikoj mjeri su se žrtvovali mnogi ljekari i ostalo medicinsko osoblje, te kako su nam pokazali koliko je njihova služba teška, ali i uzvišena.
I dok su medicinski radnici apelovali na nas da se uzdržimo od svega što bi moglo pogoršati ionako tešku situaciju, neki su to namjerno odbili, glumeći hrabrost i pozivajući se na vjeru. Otvoreno treba priznati da je takvih bilo i među crkvenim velikodostojnicima i teolozima. Dok su nas najbolji sveštenici i teolozi upozoravali i pozivali nas na brigu i staranje o drugima, pojedinci su nastupali tako samouvjereno, kao da znaju sve o svemu, govoreći o konkretnim ljudima koji umiru kao o zanemarivim brojkama. A dok su sve to govorili, pokazujući hrabrost isključivo na riječima, niko od njih nije otišao ni u jednu kovid bolnicu ili ambulantu, da tamo pokaže hrabrost i ljudskost na djelima. I kako su pojedini autori već lijepo primijetili, nijedan od takvih, kada bi se sam zarazio, nije odbio ne samo ljekarsku pomoć, već ni povlašćen tretman, nimalo ne misleći pritom o drugima, nesrećnim i potrebitim bližnjima, kojima su životne okolnosti takve da nisu mogli izbjeći da se zaraze, a koji su zbog tuđe neodgovornosti i sebičluka ostali bez mogućnosti da se liječe, budući da je ionako ograničen broj mjesta rezervisan za privilegovane. Ponekad su, doduše, takvi neodgovorni stavovi i postupci plod neznanja ili nekog podsvjesnog straha njihovih počinilaca, pa im se može i treba oprostiti.
Foto Đorđe Кojadinović
Opširnije u štampanom izdanju NIN-a od 6.1.2021.
