Piše: Viktor Ivančić, tekst za portal tacno.net, 18.1.2021.
Dok čitate ovaj tekst – a bilo bi bolje da se uhvatite pametnija posla – u Hrvatskoj službeno traje jedna javna rasprava. To što u javnome prostoru nema nikakve debate o zadanoj temi, što se argumenti sučeljavaju u ambijentu općeg muka, ne znači da javna rasprava nije u toku. Naprotiv.
Prije nekoliko dana novine su nas obavijestile da je, točno tri mjeseca nakon što je 22-godišnji Danijel Bezuk hicima iz automatske puške izrešetao Banske dvore i teško ranio jednog policajca, Vlada "uputila u javnu raspravu" dokument pod nazivom "Protokol o postupanju u slučaju zločina iz mržnje". Saznali smo također da je cilj donošenja rečenoga dokumenta "unaprijediti rad policije, Državnog odvjetništva, sudova i drugih tijela nadležnih za suzbijanje, otkrivanje i progon zločina iz mržnje".
Centralno tijelo za praćenje i objavu podataka o spomenutoj vrsti zločina i donesenim presudama bit će Vladin Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, informirani smo iz novina. Taj Ured će "pratiti tijek postupka u svakom pojedinom predmetu zločina iz mržnje, objedinit će statističke podatke i objavljivati ih na svojoj službenoj stranici, a podatke će dostavljati i Uredu za demokratske institucije i ljudska prava Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OSCE-u)".
Što bi to uopće bili "zločini iz mržnje" na koje se referira "Protokol o postupanju u slučaju zločina iz mržnje"? Oslanjajući se na sam sadržaj Vladina dokumenta, koji je prije par dana "upućen u javnu raspravu", dnevni list nas o tome izvještava ovako:
"U protokolu se uvodno objašnjava da izraz 'zločin iz mržnje' obuhvaća sva kaznena djela i prekršaje koji su motivirani mržnjom prema žrtvi napada zbog njezine rasne, vjerske, nacionalne pripadnosti, spolne orijentacije, invalidnosti, socijalnog podrijetla. Tako se zločinom iz mržnje smatraju kaznena djela javnog pozivanja na nasilje prema osobama ili skupinama zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne pripadnosti, spolne orijentacije, invalidnosti te kaznena djela javnog odobravanja, poricanja ili znatnog umanjivanja djela genocida i ratnog zločina."
Obratili ste pažnju na ovo zadnje? Na "kaznena djela javnog odobravanja, poricanja ili znatnog umanjivanja djela genocida i ratnog zločina"?
Dobro, to je trenutak da, nakon što smo se preko novina ovlašno upoznali s ciljem i sadržajem Vladina dokumenta, javno postavimo nekoliko pitanja koja u javnoj raspravi o zadanoj temi ne samo što ne bi smjela biti preskočena, nego se u slučaju izostanka tih pitanja – kao i odgovora na njih – javna rasprava uopće ne može smatrati javnom raspravom. U tom se slučaju radi o tajnome dosluhu što se legitimira nepostojećom "javnom raspravom".
Na primjer: na koji je način „Protokolom o postupanju u slučaju zločina iz mržnje“, koji je donijela vlast, apsolvirana činjenica da petorica pravomoćno osuđenih ratnih zločinaca – Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Bruno Stojić – još uvijek nose neka od najviših državnih odlikovanja, koja im je uručila vlast? Predstavljaju li, naime, državni ordeni na prsima osuđenih ratnih zločinaca čin "javnog odobravanja, poricanja ili znatnog umanjivanja djela ratnog zločina", koji je u dokumentu vlasti okarakteriziran kao kazneno djelo? Što kada je to kazneno djelo – djelo heroiziranja ratnih zločinaca – počinila hrvatska vlast, ista ona koja izrađuje protokol za borbu protiv zločina iz mržnje i "upućuje ga u javnu raspravu"?
Ili: na koji je način "Protokolom o postupanju u slučaju zločina iz mržnje" apsolvirano postojanje spomenika 72. bojni Vojne policije HV pred ulazom u splitsku Loru, spomenika jedinici čiji su pripadnici na tome mjestu zatvarali, masakrirali i ubijali civile srpske nacionalnosti? Predstavlja li spomeničko veličanje vojne formacije koja je iza sebe ostavila krvava zvjerstva "kazneno djelo javnog odobravanja, poricanja ili znatnog umanjivanja djela raznog zločina"? Što kada je to kazneno djelo – djelo heroiziranja ratnih zločinaca – počinila vlast, ista ona koja izrađuje protokol za borbu protiv zločina iz mržnje?
Ili: na koji je način "Protokolom o postupanju u slučaju zločina iz mržnje" apsolvirano postojanje spomenika Miru Barešiću u Dragama kod Šibenika, osuđenom za kazneno djelo terorizma i za ubojstvo nekadašnjeg jugoslavenskog ambasadora Vladimira Rolovića? Predstavlja li podizanje spomenika ubojici javno odobravanje njegova djela? Što bi u tom smislu značila činjenica da je spomenik Barešiću, nazivajući terorista hrvatskim herojem, otvorio Tomislav Medved, ministar u Vladi RH, istoj onoj koja sada izrađuje protokol za borbu protiv zločina iz mržnje?
Ili: na koji je način "Protokolom o postupanju u slučaju zločina iz mržnje" apsolvirana faktička legalizacija ustaškog pozdrava "Za dom spremni", koji se sada, zahvaljujući inicijativi predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, "u posebnim situacijama" po zakonu smije koristiti? Predstavlja li legalizacija službenoga pozdrava genocidne NDH "javno odobravanje, poricanje ili znatno umanjivanje djela genocida"? Što kada to kazneno djelo čini hrvatska vlast, na čelu s premijerom, ista ona koja izrađuje protokol za borbu protiv zločina iz mržnje?
Ili: na koji je način "Protokolom o postupanju u slučaju zločina iz mržnje" apsolvirano državno financiranje pseudoznanstvenog istraživanja kojim se "dokazuje" da Jasenovac nije bio logor smrti, već odmaralište i rekreativni centar, dok su jedine zločine na tome mjestu počinili partizani? Predstavlja li taj odvratni revizionizam "javno odobravanje, poricanje i znatno umanjivanje djela genocida"? Što kada izdašne donacije za to kazneno djelo osigura Ministarstvo branitelja, dakle hrvatska vlast, ista ona koja sada izrađuje protokol za borbu protiv zločina iz mržnje?
Slična bi se pitanja mogla nizati u nedogled, a zajedničko im je to što ni jedno od njih neće biti postavljeno u javnoj raspravi o Vladinom dokumentu pod nazivom "Protokol o postupanju u slučaju zločina iz mržnje". Time što smo neka od njih ovdje naveli, nismo se kvalificirali za učestvovanje u službenoj javnoj raspravi, dakako, jer zna se tko u Hrvatskoj može biti sudionik javne rasprave, a tko su gnjusna novinarska zanovijetala lišena respekta prema naciji, domovini i sličnim svetinjama.
Osim svega, odgovori na spomenuta pitanja – u slučaju da su usklađeni s pompoznim zakletvama iz "Protokola o postupanju u slučaju zločina iz mržnje" – morali bi podrazumijevati iskorak iz pasivnog u aktivni tip neverbalne komunikacije, odnosno prelazak sa šutnje na djela: to bi značilo oduzeti državna odlikovanja osuđenim ratnim zločincima, ukloniti spomen-obilježje logorskom osoblju, bagerom razvaliti brončanu statuu ubojice, zakonom zabraniti ustaški pozdrav, uskratiti javni novac revizionističkim mračnjacima… pa tek onda debatirati kako da se "unaprijedi rad tijela nadležnih za suzbijanje, otkrivanje i progon zločina iz mržnje".
Budući dakle da je osuđena na to da se, umjesto suštinom, bavi lažnim tehnikalijama, javna rasprava o "Protokolu o postupanju u slučaju zločina iz mržnje" zapravo ne postoji. A to što ne postoji znači da se odvija u idealnoj formi. Takva, pirotehnička, realno nepostojeća, ona je tek jedan od modusa unutrašnjeg funkcioniranja cinične zajednice.
Pita li se tkogod što je to cinično društvo, eto mu odgovora: to je društvo koje umije obredno uobličiti svoju svakodnevnu laž, koje je uvijek spremno za masovno sudjelovanje u nestvarnome. Cinično društvo razvilo je sposobnost da afirmira grozote na čijem se suzbijanju zdušno angažira.
Što se Vladina "Protokola" tiče, napokon, nije loše svim onim leševima dodati i nešto mrtvih slova na papiru.
