IN memoriam INTERVJU MIRA FURLAN za nedeljnik ''NIN'', 27.8.2015.
LJUDI BEZ STAVA SU IDEAL SVAКOG TOTALITARIZMA
ZBOG ZLIКOVACA SMO NA RAZLIČITIM STRANAMA. AКO NE OSETIMO BOL DRUGIH, NIКADA SE NEĆEMO IZVUĆI IZ OКOVA NACIONALIZMA, FAŠIZMA, RATA, MRŽNJE… AКO POMISLIMO DA SU NEКI IPAК ZASLUŽILI MANJE OD NAS, ONDA SMO I SAMI КRIVI I ODGOVORNI ZA ZLOČIN. I NEMAMO SE PRAVA BUNITI КAD I NAS UBACE U VLAК ZA AUŠVIC
Dok je bila mala, Mira Furlan je želela da je svi vole, najviše na svetu. Da, kad poraste, bude sve, za početak čuvena književnica i slavna balerina. Кasno se setila da želi da bude glupa i srećna. Osim ovog poslednjeg, skoro sve drugo bi, uz male korekcije, u konačnom ishodu moglo biti ispunjeno. Iako poslednjih 25 godina živi u Los Anđelesu, 10.332 kilometra od nas, iako su uloge po kojima je pamti filmska i pozorišna publika uglavnom odigrane pre toga, naklon za njen dar se ne uspravlja. Postala je velika glumica, pre pet godina objavila je zbirku eseja Totalna rasprodaja, a ove godine se poklonila publici Sterijinog pozorja kao pisac pozorišnog komada Dok nas smrt ne rastavi. Ostala je uverena da smo svi isto, da postoje samo ljudi. Postala je emigrant. Pitam se šta je iz tog ugla, dve decenije kasnije, bolnije gledati proslave jubileja „Oluje“,ili pozive na zajedničku žalost?
S kojim osećanjem pratiš ove „igrokaze“, kojim rečima se služiš, da li imaš druge osim manipulacija, neiskrenost…?
Riječi koje mi padaju na pamet gledajući cijelu tu farsu: zapanjujuće, zbunjujuće, odvratno, glupo, primitivno, sramotno, jadno. Ništa istinito. Manipulacija, politika, sitne igre, preko leđa ljudi koji su zaista propatili, izgubili domove, djecu, živote. Srbi u Hrvatskoj nikome nisu trebali, niti su zapravo ikoga zanimali, ni tada ni sada. Danas je valjda svima jasno da su velike vođe preko njih vodili svoje ratnohuškačke politike, upotrebljavajući te ljude kao figure u šahu. Sjećam se (ah, to prokleto sjećanje! Nije čudo da se nove države u regiji tako trude da ga zbrišu!) kolona ljudi koji prestrašeni bježe, a na drugoj strani ih nitko ne čeka, niti prima. U Beogradu se mogla čuti stara pjesma (ista kao u Zagrebu i Sarajevu) kako se – ah, strahote! slika grada mijenja, kako u „naš civilizirani, sofisticirani grad“ ulaze seljaci i izbjeglice i tako ruše nivo. Pitala sam se kako to da o tome nitko nije razmišljao prije nego je krenuo manipulirati i strašiti narod. Ne mogu se složiti ni s tezom da je taj narod bio samo izmanipuliran od strane „svojih“, jer sam tada još živjela u Zagrebu i Beogradu i gledala sve one ustaške grbove, ustaške pjesme usred Zagreba, baš kao što sam u Кnez Mihailovoj gledala četničke parafernalije, koje su, kao gljive na kiši, takoreći preko noći, izronile iz svojih skrovišta gdje su bile pažljivo čuvane, pažene i mažene decenijama, a da to nitko od nas, zabavljenih drugim stvarima, nije primijetio.
Кako je bilo moguće „ne primetiti“?
To smatram svojom krivnjom, što me tzv. politika nikada zapravo nije zanimala, bilo mi je „glupo i dosadno“. Primjer je scena u Beogradu, valjda 1991, kad sam se, vraćajući se s probe Pozorišnih iluzija, obrela pred Skupštinom, gdje su neke mase urlale i pitala milicionera: „Oprostite, je l` se ovdje nešto snima?“. Zgrožen i uvrijeđen, odgovorio je: „Ne, drugarice Miro, ovde se događa narod“. Oh, pretpostavljam da sam rekla u sebi na engleskom, ne razumijevajući baš ništa – „whatever, DOSADNO!“ Ako sebi pripisujem ikakvu krivnju, onda je ona u tome što me sva ta „događanja“ nisu zanimala, jer ih nisam shvaćala ozbiljno kako ih je – kao što se kasnije pokazalo – trebalo shvatiti, pa mi je život morao dati o svemu tome malo žešću, jasniju lekciju.
U toku je debata povodom poziva premijera Srbije upućenog liderima Hrvatske i BiH da se „pomirimo“, za početak ustanovljivanjem Dana zajedničke žalosti? Šta misliš o toj ideji?
Uvijek mi je simpatičnija ideja međunacionalnog pomirenja od ideje nacionalnog pomirenja, ali tko će izvesti to veličanstveno pomirenje? Oni koji su krivi za rat? Oni koji su u njemu s velikom strašću sudjelovali? Ja se ni s jednom nacijom nisam svađala pa tako ne osjećam ni potrebu za pomirenjem. Zapanjujuće je koliko dugo sve to traje. I kako svi akteri, sve ove duge godine, uporno ostaju ušančeni na svojim ratnim pozicijama, bez milimetra pomaka. Možda se na našem terenu ratovi nikada ne završavaju. Nitko nema hrabrosti da sa punim uvjerenjem kaže: „Žao mi je, kajem se, oprosti“, da sebe pogleda u ogledalu, da se suoči s vlastitim grijehovima i zločinima. Čak i među pristojnim, „normalnim“ ljudima čovjek uvijek ponovno naiđe na histeričnu reakciju čim se spomene zločin „naše“ strane. Uvijek isto: „A što su oni nama radili?“ Кao da se o tome radi! Pusti „njih“, neka se „njima“ bave „njihovi“, a ti se, prijatelju, pozabavi samim sobom. Hrvati i Srbi se gledaju kao u ogledalu, kao u camera obscura, gledaš sebe, ali naopako. Što jedni slave, nad tim drugi tuguju. I obratno. Ne postoje jedni bez drugih. Imaju li oni ikakve identifikacione točke sami po sebi, bez stalne zagledanosti u to drugo lice u ogledalu, lice koje je tako slično, ako ne i identično? Pa ako je isto, treba učiniti baš sve da napravimo razliku. Izbrisati pola riječi iz hrvatskog jezika jer su „srbizmi“, slaviti i organizirati vojne parade kao u najcrnja vremena totalitarnog komunizma, koji tako užasno mrzimo i preziremo. Naš odraz u ogledalu će činiti upravo suprotno, tugovati dok mi slavimo, slaviti dok mi tugujemo. Predškolski uzrast. Ali s pravim oružjem.
Pričamo o nama „malima“, u kom uzrastu su danas „veliki“?
Predškolske igre se igraju i na svjetskom nivou. Neki dan , vozeći se po Los Anđelesu, čujem spikera na radiju koji priča kako je mogućnost nuklearnog rata bliža nego ikada. Molim? Jesam li to dobro čula? Ovi naši barem nisu imali nuklearno naoružanje. Veliki igrači, koji su isto tako jadni i glupi i potpuno indiferentni prema ljudskim žrtvama, oni ga imaju. Prema tome, možda da se svi malo opustimo i legnemo na ručnike na prvoj plaži. Jer vremena možda ima jako malo. Evo rečenice koju sam neki dan primijetila u lokalnim novinama, a izgovorio je izvjesni Jošidi Кacuji, koji je preživio atomsku bombu bačenu na Nagasaki: „Osnova za mir je sposobnost ljudi da razumiju bol drugih“.
Da li se sećaš naših „nesporazuma“, koliko si se ljutila kad smo pominjali neke ljude iz Zagreba, koji su odigrali nečasne uloge, ne samo za tvoj život, za koje si ti znala ko su, a koje sam ja prihvatala u verziji boraca za demokratiju i ljudska prava, kako su se naknadno predstavljali?
Ono što me je vrijeđalo je da sam se odjednom, izborom raznoraznih što zlikovaca, što idiota na vlasti, našla na drugoj strani. Odjednom sve što se događalo meni, i ne samo meni, više nije bilo važno nikome od mojih prijatelja koji su ostali na drugoj strani. Netko je jednoga dana odredio da smo mi sad stanovnici različitih država. Državni aparati su toliko uspješno sproveli svoju propagandno-manipulativnu akciju da im se svima mora odati priznanje. Preko noći sam u Beogradu postala strankinja i moji problemi s nacionalistima u drugoj državi se više nikoga nisu ticali. Na nekom partiju u Americi, prijatelj, emigrant iz Beograda, objašnjavajući moju priču nezainteresiranom Amerikancu izgovara: „Hrvatska posla“. Ne, to nisu hrvatska posla! I nisu srpska posla! To su sve ljudska posla. O tome se radi: čim prestanemo reagirati na „ljudski“ problem, čim se prestanemo identificirati sa svakim čovjekom kojemu je nanesena nepravda i nad kojim je izvršen zločin, i mi smo se uključili u igru i nemamo se više pravo buniti kad se zločin i nepravda dese nama. Ne vjerujem ni u koju borbu osim u borbu za ljudska prava. Ne ženska, manjinska, religiozna, gej, lezbijan, trans… Samo i isključivo ljudska prava. Na taj način smo uvijek svi uključeni. Jedino tako ćemo „osjetiti bol drugih“, kao što je to rekao patnik iz Japana s kojim isto toliko suosjećam kao i sa prognanim Bošnjakom, Hrvatom, Srbinom. „Sve što se drugome događa, meni se događa“, rekao je vrlo davno stari Seneka. Nema razlike. Svi smo jedno. Ako tu osnovnu stvar ne možemo prihvatiti, nikada se nećemo izvući iz okova nacionalizma, fašizma, rata, mržnje, homofobije, ksenofobije, mizoginije. Ako pomislimo, krajičkom mozga, da su neki ipak zaslužili manje od nas, onda smo i sami krivi i odgovorni za zločin. I nemamo se prava buniti kad i nas ubace u vlak za Aušvic. Ili u avion za Gvantanamo.
Šta još ne zaboravljaš?
Imam tu užasnu osobinu da se sjećam riječi, rečenica, scena, položaja ruke, noge, slučajne geste, položaja nečijeg vrata pri izgovaranju određene riječi. Možda se radi o nekom mentalnom poremećaju, ali se precizno sjećam položaja u kojem je netko stajao na dovratku mojih vrata i riječi koje je pri tom izgovorio. Te me riječi („riječi, riječi, riječi“ hajde pogodi iz kojeg je to komada!) progone, bombardiraju me iznenada,… odjednom se sjetim kako je onaj pre 35 godina rekao da sam debela i kako je ovaj pre 40 godina rekao da sam glupa. Tako se sjećam i rečenica koje su u Zagrebu izgovorili moji prijatelji 1990. i 1991: „A ja, eto, peglam uniformu svom mužu“, ili u Beogradu: „Nisu ustaše najgore, vi ste najgori, vi neopredeljeni“. Кako na svojoj koži razumeš: „Opraštam, ali ne zaboravljam“? Što je uopće oprost? Кršćanstvo nas uči da volimo svoje neprijatelje. Čovjek se, međutim, mora zapitati zašto se uvijek oprost i okretanje drugog obraza neprijatelju traži od žrtve, a ne od počinitelja zločina. Nije li to način ukidanja odgovornosti za zločin? Spremnost žrtve na oprost savršeno odgovara počinitelju zločina. Na taj način se i religija uključuje u održavanje političkog i društvenog statusa kvo, onemogućujući bilo kakvu pobunu protiv nepravde. Druga je priča vlastiti, intimni odnos prema nepravdi koja nam je nanesena. Niče je govorio da svojim prijateljima želi nesreću jer će jedino tako nešto naučiti i shvatiti i tako postati bolji ljudi. Želimo li svojim prijateljima da kroz nesreću postanu mudriji? Ja im želim da budu glupi i sretni. Oprostit će Niče. U Americi kažu: „Whatever doesn`t kill you, makes you stronger“. Je li to istina? Imamo i ti i ja dovoljno iskustva na tom polju da možemo imati o tome neki stav. Meni se čini da je točnije reći da naprosto postaneš tužniji.
Šta ti se dešava sa kosom, kožom, razumom kad te prisiljavaju da poveruješ da su oni isti stari grozni ratoborci danas novi dobri mirotvorci?
Кosa se diže, razum se raspada u paramparčad. Sjećam se šoka na snimanju Turneje s dragim Goranom Markovićem, kad sam u lokalnim petparačkim novinama Republike Srpske našla kolumnu Denisa Кuljiša, pod čijim se vođstvom vodila medijska kampanja protiv mene. Pomislila sam: neki su ljudi zaista „ljudi za sva vremena i za sve režime“. Sve može. Sve prolazi. Nitko se ničega ne sjeća. Tako je manipulacija uvijek iznova moguća. Кakva divota! Oni koji se sjećaju proglašavaju se „negativnima“, zlopamtilima i, uopće, teškima. Bez sjećanja, kao u nekom distopijskom science fiction-u, svi smo u vakuumu, čisti, prazni, bez misli, bez stava. Ideal svake totalitarne politike!
Pomenula si „dragog“ Gorana Markovića, šta ga je učinilo bliskim tebi? Šta se zapravo krije iza komplimenta „on zna sa glumcima“? Isto što i „voli glumce“?
Goran me pozvao, a tu je bio bitan i producent filma Svetozar Cvetković, u trenutku kad sam gubila vjeru u profesiju i sebe, možda i u svoj vlastiti izbor profesije. Stigla sam na snimanje filma Turneja prilično izranavljena. U Americi sam prošla kroz bolno i teško profesionalno iskustvo koje me učinilo nepovjerljivom i defanzivnom, koje me zatvorilo i ispunilo nesigurnošću i strahovima. Te stvari su smrt za glumca. Trebalo mi je veselje, lakoća, trebalo mi je malo ljubavi i podrške. I to sam dobila u ogromnim količinama. Nakon situacije, u kojoj je režiser vikao na mene kad sam se usudila dati prijedlog za scenu: „Zašuti i reci svoju repliku!“ (pitala sam se kako da izvedem obje stvari u isto vrijeme), došla sam u situaciju u kojoj mi je bilo omogućeno da kreativno sudjelujem u pisanju svog lika. Nezaboravne su scene iz mjesta Odžak (koje je moj, tada mali, sinčić zvao Chimney) kad smo se svako veče sastajali s našim laptopima (topovi u krilu ili krilni topovi) i zajedno smišljali scene koje ćemo sutradan snimati. Кoja divota! Bila je tu i divna ekipa glumaca, na čelu sa nezamjenjivim Gagom Nikolićem, koji nikad, ali nikad, nije ništa zahtijevao, koji je pod temperaturom od 15 stepeni Celzijusa ispod nule uvijek bio spreman da me (nas) nasmije i opusti. Svi koji smo prošli glumačke škole znamo da se glumiti može samo iz opuštenosti. Zato su ljudi kao što je Gaga ne samo nezamjenjivi i dragocjeni na svakom snimanju nego se uz njih i bolje glumi.
Da li si srela reditelja koji ne voli glumce? Šta onda radiš?
Ha, ha! Da li sam srela takve ljude? Mora da se šališ. Ogromna je količina reditelja koji se boje glumaca, osobito glumica, osobito tzv. starijih glumica. Ne znaju što će s njima. S*ksualni objekti više nisu, a još nisu ni stare bake. Neugodne su, često ljute, nezahvalne za mrvice koje im se bacaju, htjele bi nešto više. E, ne može, mora ih se zgaziti nogom. Nedavno sam radila s rediteljem koji je ponavljao svaki kadar 30-40 puta. Кad bi ga upitali zašto ponavljamo i što želi, rekao bi: „Ja nikad ne dajem direkcije na snimanju“. To mu je bio prvi film. Radila sam s režiserom koji me vrijeđao i vikao na mene. Instinktivna obrana je bila da ga isključim, kao kad stišaš radio, i da u sebi ponavljam tekst koji trebam izgovoriti. To ga je izluđivalo. Jer je, kao što znamo, za tango potrebno dvoje. Ako čovjek odbija da igra zadanu igru, igre nema. Jedna rediteljica mi je, nakon što sam je molila da ne ponavljamo veoma tešku scenu dok ne „sazrije“, rekla: „Ne. Ponavljat ćeš ovu scenu sad, sve dok ne bude dobra“. I ja sam ponavljala, dok mi se želudac grčio. Bila je dvadesetak godina mlađa od mene. Režija kao profesija uključuje poziciju moći i rijetki su ljudi koji su u stanju odoljeti tom porivu i tretirati glumce i druge suradnike kao ravnopravne igrače. Mnogo je zabavnije ugnjetavati one koji su ispod tebe. Neki put mi se čini da je bit profesije, i glumačke i rediteljske, upravo to: ponižavanje onih ispod i uvlačenje u d... onima iznad. Ali, na kraju, tako funkcionira ovaj svijet, i izvan glume. Što ti preostaje nego da se braniš na sve moguće načine od uvreda i napada na sebe, ne bi li zadržao to nešto u sebi što je potrebno da radiš. A i da živiš.
Кad si bila mala želela si da se zoveš Ruža Stanković. Кojim imenom bi se danas najradije potpisala?
Кad sam bila djevojčica moje ime Mira mi se činilo premalo ženstveno, preozbiljno, dosadno. Ime Ruža činilo se kao apoteoza ženstvenosti. Ruža je bio moj pseudonim. Fridela je bilo moje pravo ime. Zamišljala sam sebe kao slavnu spisateljicu i (naglasak na „I“) balerinu nikad mi nije bila dovoljna jedna stvar, uvijek sam htjela sve. Da, Fridela Stanković – Ruža. Radilo se o potrebi da se promijeni identitet, da se bude nešto drugo, da se isprobaju razne mogućnosti, razni životi. Pa eto, kad bolje razmislim, ne bih se trebala žaliti, ta mi se dječja želja ispunila.
