Piše: Vedran Sršen, tekst za portal tacno.net
Banija.
Namjerno zapuštena.
Ostavljena bez struje, bez vode, bez ceste i bez života i bez nade.
Baniju su ubijali, a toliko je Hrvatskoj dala.
Josif Runjanin, hrvatski skladatelj (8.12.1821. – 6.2.1878.), uz Baniju ga veže 1847. godina i kadetura u X. Banskoj graničarskoj pješačkoj pukovniji austro-ugarske vojske u Glini pod zapovjedništvom, u to vrijeme pukovnika, Josipa Jelačića. Rođen u srpskoj vinkovačkoj obitelji porijeklom iz Loznice, opredijelivši se za vojnički poziv postati će časnik, a 1865.g. ući će i u Hrvatski Sabor.
Vrijeme je Ilirskog preporoda, u Glini se društveni život odvija u knjižnicama gdje se čitaju rodoljubne pjesme, te po gostionicama gdje se pjevaju budnice. Mladi Runjanin krećući se u rodoljubnom društvu, jedne će večeri čuti pjesmu Antuna Mihanovića „Horvatska domovina“ koju će uglazbiti, a vojnici i časnici vrlo brzo je prihvatiti, te će se svake večeri izvoditi i pjevati po gostionicama i mjestima Banije. Kada njeni taktovi dopru do ušiju Josipa Jelačića, dati će je kapelniku svoje pukovnije kako bi je prilagodio za vojnički marš. Narod će je prihvatiti i prigrliti, te će 1891. godine biti proglašena hrvatskom himnom, što Josif Runjanin nažalost neće doživjeti. Tako je tu na Baniji u Glini skladana hrvatska himna, pa Glina od tada nosi naziv „Grad hrvatske himne“. Banija je Hrvatskoj dala himnu.
Banija i Glina su nedavno pogođeni razornim potresom koji je cijeloj hrvatskoj javnosti pokazao ne samo katastrofalne razmjere šteta od potresa, već i kako je izgledao život prije potresa u kraju bez struje i vode, sa blatnjavim zimi neprohodnim cestama, nedaleko od glavnog grada Zagreba. Banija u središnjoj Hrvatskoj, omeđena sa 4 rijeke, svjesnim odlukama svih hrvatskih vlada od 1995. godine do danas je ciljano žrtvovana, namjerno kažnjavana državnom politikom onemogućavanja povratka izbjeglog i prognanog stanovništva, kako bi se promijenio njen sastav. Tako je Banija zaostajala i postala veća provincija od periferije. Banija je postala sporedna.
To što su Baniju učinili zaostalom provincijom nije im bilo dosta, htjeli su je još i dodatno poniziti i ugroziti njen identitet brisanjem njenog izvornog imena. Banija je tako postala Banovina. Pored materijalnog težilo se uništenju duha i identiteta. Već 25 godina javna HTV i drugi državni mediji upornim nametanjem naziva „Banovina“ žele istisnuti iz uporabe toponim „Banija“. Bez obzira na osnovno pravilo struke o poštovanju lokalnog naziva u slučaju kada imamo dva ili više različitih naziva, u ovom se slučaju pokušava arbitrirati političkim sredstvima preko moćnih državnih medija prvenstveno HTV-a, i to u korist riječi koja izgleda „hrvatskije“, naspram imena kojemu je osnovni krimen što je korišten u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj i Jugoslaviji.
No, to je potpuno pogrešno.
Tako „Hrvatski pravopis“ autora Babić, Finka, Moguš, koji je u SR Hrvatskoj i Jugoslaviji bio politički nepodoban, smatran iskazom nacionalizma, te je stoga objavljen u Londonu 1972.g., popularno nazvan „Londonac“ ističe kao pojmove samo Baniju, Banijac i Banijka, dok B(b)anovinu uopće i ne spominje. Iz toga je jasno kojem izrazu „Londonac“ daje prednost.
Još je eksplicitniji Rječnik hrvatskoga jezika Vladimira Anića izdan u Zagrebu 1991. godine koji čak pravi razliku između pojmova Banija i banovina. Za „Baniju“, koju piše velikim slovom, kaže da je to područje između rijeka Kupe i Une i Petrove gore, dakle točno određeno područje RH, dok je „banovina“, koju piše MALIM slovom, upravna oblast kojom upravlja ban, znači bilo koja upravna oblast. Za Vladimira Anića to nisu istoznačnice i on nema nikakvih dilema da područje u Hrvatskoj pogođeno potresom treba nazivati BANIJA.
Ako pored rečenoga uzmemo u obzir i „zlatno pravilo“ da u slučaju prijepora oko naziva nekog mjesta ili područja, prednost uvijek ima naziv koje koristi lokalno stanovništvo, a to znači Banija. Nije mi jasno zašto novinari HTV-a uporno nameću pojam „Banovina“ ako i Jovo i Ante iz Gline ili Majske Poljane kažu da žive na Baniji?
Svjedoci smo posljednjih dana da se narod u Hrvatskoj „pobunio“ protiv ovakve percepcije i položaja Banije, te se do sada nezabilježenim odazivom iz svih krajeva Hrvatske slijevaju rijeke volontera kako bi pomogli mirne i tihe Banijke i Banijce, kojima je čak vidno neugodno poradi njihove skromnosti pomoć uopće i prihvaćati. Taj narod nije naučen da ni u najtežim situacijama nešto dobija džabe.
Takva Hrvatska koja ne ljubi jednako sve svoje krajeve je nepoštena, bolesna i lažna. Svojom neviđenom solidarnošću građani Hrvatske su pokazali da takvu Hrvatsku ne žele. Došavši iz svih krajeva, zaprepašteni viđenim, pokazali su odlučnost da ovakvu Hrvatsku treba mijenjati i početi graditi na principima pravednosti, Novu Hrvatsku koja podjednako ćuti sve njene građane, te graditi društvo na europskim vrijednostima u kojem svi stanovnici imaju jednake šanse za uspjeh.
Godinu dana nakon što je njegov kadet Josif Runjanin u Glini uglazbio himnu „Lijepa naša domovino“, Josip će Jelačić biti ustoličen za bana pred srpskim patrijarhom Josifom Rajačićem u pravoslavnoj crkvi sv. Preobraženja u Zagrebu, gdje će stići u pratnji serežana, graničara i carinika uglavnom Banijaca, uz zvonjavu svih zagrebačkih crkovnih zvona.
Hrvatski će Sabor toga dana izglasati Deklaraciju u kojoj će poručiti „Hrvati i Srbi, istorodna braća, imaju u Hrvatskoj ista prava imati“.
