Piše: Heni Erceg
Mladina, 15.1.2021.
Peščanik.net, 16.1.2021.
Kad su institucije satkane od paučine, državni činovnici od korupcije, vlast od mitova i kriminala, onda je normalno da se ono što se naziva državom urušava pred našim očima, a jedan potres, jedna epidemija, izbaci na površinu svu uzaludnost države Hrvatske, sav jad i bijedu njenog vodstva, duboku, nezacjeljivu ranu korupcije i minoriziranja građana. Jedan potres u najjadnijoj, desetljećima namjerno devastiranoj regiji Hrvatske u kojoj su nekada izmiješani živjeli Hrvati i Srbi, bio je dovoljan da dokrajči taj zanemareni dio Hrvatske, tek 40 kilometara udaljen od njenog glavnog grada. Je li baš trebalo biti srušeno skoro 20 tisuća relativno novih kuća, tobože obnovljenih nakon rata 1995.?
Tobože, jer se ispostavilo da su sve kuće, u koje je Hrvatska potom uselila Hrvate izbjegle iz ratnih područja BiH i nešto malo srpskih povratnika, rađene mimo osnovnih standarda gradnje, bez željeznih armatura i betona, tek s naslaganim ciglama koje je potom potres srušio kao lego kockice. Tko je uzeo novac od obnove kuća na Baniji i Kordunu, kako se nekada nazivao taj kraj, brzo preimenovan u Banovinu, kako bi se zatro trag sjećanja na partizansko, antifašističko područje, čiji je simbol grubo devastirani velebni spomenik partizanskoj borbi, na Petrovoj gori, rad velikog kipara Vojina Bakića?
Jedan je potres otkrio tragove stare korupcije kada su hadezeovi kadrovi vodili sramotnu i, ispostavilo se, opasnu obnovu kuća na tom području, uz čitav niz kriminalnih radnji kojima se tek danas navodno počinju baviti istražni organi. Država bezakonja i korupcije ogolila se u trenutku pred našim očima kada su se rijeke volontera slile put Banije kako bi pomogle tamošnjem stanovništvu, od kojega neki, mahom Srbi povratnici, žive u selima do kojih ceste nema, struje nema, signala nema…, da bi gospodinu premijeru trebalo punih sedam dana da proglasi izvanredno stanje za potresom pogođeno područje. U međuvremenu svaku kritiku da stvari na terenu ne funkcioniraju, da su pojedinci preuzeli ulogu državnih institucija, da neupućeni ljudi riskiraju živote kako bi nadomjestili one kojima bi to trebao biti posao, premijer naziva „demontažom države“, optužuje medije i opoziciju za „rušenje poretka“, klepeće iz udobne fotelje da „tko je taj koji iz naslonjača govori da nešto ne valja“, a nije valjalo ništa. I ne valja ništa.
Zajedno s banijskim blatom, srušenim „kartonskim“ kućama pod kojima je poginulo sedam ljudi, zajedno s beznadno sirotinjskim uvjetima u kojima žive mahom stari ljudi u banijskim selima, isplivala je i višegodišnja korupcija šefova Robnih rezervi za koje država izdvaja veliki novac, a u kojima jedva da ičega ima, od hrane do grijalica, pa su u pomoć Banijcima prije stigle kamp kućice iz Turske i Austrije, nego iz domaćih Robnih rezervi jer ih tamo i nema. Ili, Civilna zaštita koja se sastoji od nekih priučenih likova, zato jer je, za razliku od ostalih država bivše Jugoslavije, Hrvatska ukinula studij civilne zaštite, kao podsjetnik na mrsku Jugoslaviju, pa se sada redovi te ustanove pune partijskim kadrovima, nesposobnima za nošenje s prirodnim katastrofama. Ili, Crveni križ, još jedna organizacija za zbrinjavanje članova vladajuće stranke, čiju su ulogu preuzele različite udruge građana koje su i sada na Baniji, gdje čiste ruševine, popravljaju krovove, dok najbolji hrvatski chefovi kuhaju za tamošnje stanovništvo. Za to se vrijeme nacija draži muzičkim spotovima HTV-a o „domovini koja se ljubi“, pričama o solidarnosti i zajedništvu u nesreći, dok je prava istina da državni instrumenti zaštite od prirodnih nepogoda, potresa ili epidemije, ne postoje, ne funkcioniraju, nema ih.
Uostalom, od velikog potresa u Zagrebu prošlo je deset mjeseci, a njegov je centar i dalje hrpa ruševina, stanari brojnih zgrada su raseljeni, dok je na Baniji i dalje kaos, s ljudima koji spavaju u autima, improviziranim šatorima, jer ne žele napustiti krave i ovce od kojih žive, pošto ni ta mala stada država nije u stanju zbrinuti. Zla sudbina nekada plodne Banije i Korduna odavno je ispisana, još devedesetih od kada srpski povratnici u svojim zabačenim selima čekaju da im milostiva država vrati struju koju su nekada imali, i telefon, i cestu, i školu… Potres je samo stavio točku na jedno obespravljeno područje Hrvatske iz kojega će sada iseliti i ono malo njegovih stanovnika. Koji već sada znaju da se na ovakvu državu ne mogu i ne smiju oslanjati.
Država je to koja se i s epidemijom bori selektivno i nehumano, jer je prije nego je cjepivo protiv covida počelo stizati u Hrvatsku i to na kapaljku, a tako će očito biti još mjesecima, rečeno kako će se prvo cijepiti zdravstveni radnici, potom stariji i kronični bolesnici, da bi pak cjepivo prvo razgrabili svi ministri, većinom mladi i zdravi, a slijedeći su na redu zastupnici u parlamentu i činovnici u javnim službama. Njih na desetke tisuća.
Pa zar onda kriterij po kojemu je zdravlje partijske i državne elite važnije od života građana ne označava u temeljima razvaljenu, korumpiranu, od građana otuđenu državu? Kojoj neka nepogoda, potres, epidemija, tek razdere lažnu, ušminkanu fasadu.
