Piše: Boris Dežulović, kolumna za ljubljanski ''Dnevnik''
Kod nas u Splitu, recimo, prvi je pao Gusarov dom na Matejušci.
Kad je prije stotinjak godina sagrađen, Dom Veslačkog kluba Gusar na molu koji zatvara tradicionalnu splitsku ribarsku lučicu Matejušku, djelo češkog arhitekta Josipa Kodla, bio je prvi znak avangarde, uzbudljiva najava moderne u provincijskom gradiću na jugu svijeta. I kad je pola stoljeća kasnije provincijski gradić izrastao u veliki, prljavi industrijski grad, a u slavnu Kodlovu kubističku zgradu, odavno već napuštenu i oronulu, upalo nas tridesetak naprednih omladinaca, izgledalo je kao uzbudljiva najava nove moderne. U prostorima nekadašnjeg hangara za četverce uselili smo naš alternativni teatar Epicentar i uredili malu tvornicu kontrakulture u kojoj ćemo izvodili performanse, postavljati Beckettove i Brechtove komade, priređivati izložbe Bogdana Bogdanovića i dovoditi Disciplinu kičme: kućni bend bio nam je, recimo, mladi Marjan Ban s Dalekom obalom.
Onda su došle one, kako se zovu, demokratske promjene.
Prvi je, rekoh, kao derutan i opasan pao Gusarov dom. Nekadašnji štab naše gerile sravnjen je sa zemljom, stari ribarski mol uređen je u konfekcijsku urbanu šetnicu, a mi smo još uvijek samo naivno žalili za Kodlovim reprezentativnim komadom moderne arhitekture.
Danas, jasno, znamo da je to bio samo početak, simboličko miniranje mjesta kreativne i kritičke ideje kao priprema terena za okupaciju bez pobune. Vrlo brzo pali su i ostali, i četvrt stoljeća kasnije, Split je mrtav grad: mediteranski šaren, bučan i živ, a mrtav. Cijeli grad – ili barem njegov širi povijesni centar, ono na što mislimo kad kažemo Split – mediteranski je urbani tematski park za turiste, iz kojega je pažljivo uklonjen svaki trag ljudskog života. Nije stvar u tome što više nema one male tvornice kontrakulture na Matejušci: u Splitu nema više ničega. Nakon Epicentra zatvorila su se i kina, nakon kina knjižare, nakon knjižara male samoposluge, a nakon samoposluga i kafići za domoroce, nakon čega su se domoroci iz kafića povukli u favele u predgrađima i Split se tiho ugasio.
Split je danas lijep i mrtav grad, samo još jedna plitka humka na masovnoj grobnici Mediterana, poput Venecije, Dubrovnika ili Barcelone. Kolone turista poput zombija bauljaju šarmantnim uličicama između kamenih fasada praznih kuća, na kojima se koče firme fine dining restorana, sushi barova, vinoteka, suvenirnica, mjenjačnica, apartmana, heritage hotela i dizajnerskih hostela. Stotine i stotine apartmana, hotela i hostela. U tom Splitu za urođenike nema čestite knjižare ili samoposluge, ali ima, recimo, specijalizirana korejska suvenirnica s korejskim natpisima i korejskim proizvodima s cijenama u korejskim vonima, koje korejskim turistima prodaju korejski zaposlenici što govore samo korejski.
Jesmo li znali, jesmo li mogli znati? Naravno da smo mogli i naravno da smo znali: tragedija Splita upravo je u tome što smo sve to radili sa strašnim iskustvom Dubrovnika u kalkulacijama i projekcijama, ambiciozno simulirajući javnu raspravu, naručujući studije o održivom turističkom razvoju i donoseći pompozne razvojne strategije sa šarenim grafikonima. U stvarnom životu, sve je to, međutim, rađeno samo zbog izvlačenja para iz europskih fondova za održivi razvoj i razvojne strategije. U stvarnom svijetu, javnu je raspravu nadglasala kakofonija svjetskih jezika na Rivi, a u studije s projekcijama i grafikonima zamotali smo odličan veganski gluten-free burger od kvinoje u jednom od bezbroj hipsterskih street foodova.
U stvarnosti, moloh turizma, gentrifikacija i brzi profit progutali su Split u jednom zalogaju, poput onog burgera, veselo podrignuvši za kraj. Ostala je tek na Rivi odbačena umašćena stranica iz razvojne strategije s logotipom UNESCO-a i mrljom od kvinoje.
Danas, četvrt stoljeća kasnije, umjesto staroga Gusarovog doma Matejušku zatvara generička betonska šetnica za korejske pustolove, australske backpackere i mlade britanske alkoholičare, a na mjestu naše male tvornice kontrakulture nalazi se imbecilni nekakav wireless foto-stup za snimanje selfieja na Instagramu s prekrasnim Splitom u pozadini.
I to smo, jasno, mogli znati, i to smo znali. Ono što nismo mogli znati, i što nismo mogli niti pretpostaviti, jest to da će svaku pojedinačnu grešku nas mediteranski glupih i šarmantno pohlepnih Dalmatinaca, sve poučeni tragičnim iskustvom Splita, ponoviti pametni i organizirani – Slovenci.
Vijest o prisilnoj deložaciji Autonomne tvornice Rog, male ljubljanske tvornice kontrakulture, vratila me u naše propušteno vrijeme. Mislio sam da će barem Slovenci pametnije. Slovenci, međutim, još gluplje: dok je naš stari gerilski štab pao kad još ništa nismo slutili, gerilska zona u staroj Rogovoj tvornici pala je u vrijeme kad turistički urbicid odavno nije samo dubrovačka i venecijanska, već velika svjetska priča. I dok ovaj tekst izađe u Dnevniku, već ćete u njega umatati veganske gluten-free burgere od kvinoje iz jednog od hipsterskih barova u nekakvom Rog Happiness Factory Centru, blještavom konzumerskom hramu sa fine-dining restoranima i suvenirnicama s autentičnim korejskim zmajčekima za frižidere. Likvidacija Autonomne tvornice Rog, čak i mi Dalmatinci to znamo, simboličko je miniranje mjesta kreativne i kritičke pomisli kao priprema terena za okupaciju bez pobune.
Šteta. Žao mi je Ljubljane. Volio sam taj prekrasan, šaren i živ mali grad između Alpa i mora, na granici Kontinenta i Mediterana, najistočnija točka europskog Zapada i najzapadnija točka našeg Istoka, posljednje mjesto s obje strane u kojemu ni Mitteleuropa ni Balkan još uvijek nisu bili prezreni stranci.
Adio, Ljubljana, vidimo se na Instagramu.
