Piše: Viktor Ivančić, kolumna za tjednik ''Novosti'', 5.12.2020.
Kada vam Krunoslav Capak kaže dobro jutro, možete biti sigurni da će jutro biti loše. Kada vam Krunoslav Capak kaže laku noć, možete biti sigurni da će noć biti teška. Mjesecima se već istina nije otrgnula iz usta vrhovnoga državnog epidemiologa. Radi se o zadivljujućem postignuću, jer da bi čovjek mogao svakoga dana javno nastupati – najčešće i više puta dnevno: od dobro jutro do laku noć – a pritom bez prestanka lagati, potrebna je snaga volje kakvu je riječima teško opisati. Osim, dakako, ako o njoj lažemo.
Nije da u pogledu averzije prema istini šef Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo nema ravnopravne partnere – kakvi su, recimo, premijer Andrej Plenković ili komandir Nacionalnog stožera Davor Božinović – no stanovita lakoća u poricanju očiglednog, jedna priprosta razdruženost s elementarnom logikom i tupa ravnodušnost kojom se upušta u vrijeđanje javne inteligencije, čine ovog dužnosnika ipak posebnim. Osim toga, Plenković i Božinović, kad lažu, to čine kao političari, dok je Capak iznad svega stručnjak.
Ljudi su se već na to naviknuli, pa u doba galopirajućeg širenja bolesti uzimaju zdravo za gotovo da će ih vrhovni epidemiolog obmanuti čim zine. Njegove magle su, može se reći, usvojene kao regularni segment pejzaža opće katastrofe. Spektakularni debakl državne vlasti u "upravljanju zdravstvenom krizom", zahvaljujući kojem je Hrvatska šampionski zasjela na vrh svjetske ljestvice po broju zaraženih i umrlih, popraćen je saznanjem da tragedija ima svoga klauna, i da je baš njemu – po dobrome starom hrvatskom običaju – povjerena najodgovornija medicinska funkcija u zemlji.
Početkom studenoga, kada je šest liječničkih udruženja tražilo uvođenje strožih mjera radi zaustavljanja širenja epidemije, jer će u protivnome doći do kolapsa zdravstvenog sustava, i kada je većina europskih zemalja ograničila okupljanja i zabranila rad ugostiteljskih objekata, Krunoslav Capak tvrdio je da "radikalne mjere nisu efikasne" i da "ne donose rezultate". Nakon što je koncem proljeća, upravo poslije drastičnog lockdowna, u Hrvatskoj proglašena "pobjeda u ratu protiv virusa", i nakon što je mudro vodstvo opjevalo samo sebe zbog tog veličanstvenog podviga, bilo je uistinu jedinstveno intelektualno iskustvo slušati jednog od proslavljenih generala kako par mjeseci kasnije hladno konstatira da "radikalne mjere nisu efikasne". Zašto je ono što je u proljeće bilo neizbježno u jesen postalo nepoželjno – makar su jesenski brojevi zaraženih i umrlih desetak puta veći od proljetnih – nije imao potrebu pojašnjavati.
Naposljetku su strože mjere ipak proglašene, ali s najmanje mjesec dana zakašnjenja i najmanje tisuću mrtvih viška, te teško oboljelima koji se, umjesto u bolničke sobe, smještaju u šatore i sportske dvorane. Krunoslav Capak, koji je mjesec dana ranije poučavao javnost da takvi potezi "ne donose rezultate", sad izjavljuje da pozitivne rezultate možemo očekivati kroz tri do četiri tjedna.
Tada, početkom studenoga, vladajući je epidemiolog napao i znanstvenika Ivana Đikića zbog upozorenja da će, ne poduzmu li se oštrije mjere, do kraja mjeseca u Hrvatskoj biti 1500 preminulih, nazivajući to "pretjerivanjem" iz tko zna kakvih mutnih pobuda. Đikićeva predviđanja ne samo što su se ostvarila, već su i nadmašena, ali Capak, iz tko zna kakvih čistih pobuda, ne odaje utisak čovjeka koji je u bilo čemu pogriješio. Naprotiv, stoički se drži mantre da "naše mjere daju rezultate", a ako stvari krenu po zlu, krivi su neodgovorni građani.
Još je turobnije vratiti se dalje u prošlost, na početak epidemije, kada je vrhovni epidemiolog uvjeravao javnost kako od zaštitnih maski nema nikakve koristi i kako Stožer ne preporučuje njihovo korištenje, jer u to doba, kao što znamo, maski nije bilo na tržištu. Danas, kad se maske svih dezena mogu lako nabaviti, Capak rado i bez loših osjećaja obrazlaže zbog čega je nošenje maski ne samo preporučljivo, nego i obavezno, te zašto će građani plaćati kazne od 500 kuna ukoliko uđu u dućan ili tramvaj s nepokrivenim njuškama.
Uglavnom, klaun hrvatske tragedije ne sastaje se s istinom ni kad spava. Da je ovo iole ozbiljna zemlja, odavno bi se rodio prijedlog da milicapak postane mjerna jedinica za težinu isporučene obmane. Time bi se umnogome pojednostavnio i proces informiranja općinstva. Na primjer: "Predsjednik Vlade danas se iz samoizolacije obratio građanima i kenjao intenzitetom od 860 milicapaka."
A kakav je uobičajeni sadržaj te kenjaže? Na primjer: "Dekredibiliziranje šteti!" Ta maestralno rogobatna fraza što ju je premijer skupa s uskličnikom lansirao prije neki tjedan – a da u međuvremenu nije bila podvrgnuta nikakvoj kritičkoj obradi – u prijevodu znači: istinski je škodljivo dovoditi u pitanje naše neistine. Odnosno, kredibilitet vladajućih osovljen je na pretpostavljenom debilitetu onih nad kojima se vlada. U slučaju da potonji ipak nisu slaboumni, dužni su se ponašati kao da jesu. U tako zamišljenom modelu (debilan podanik – kredibilan vladar) savršeno je normalno i da u jeku zastrašujuće krize delikatne zadatke dnevne komunikacije s građanima – s nominalnim ciljem da zajednica tu krizu pregrmi uz što manje žrtava – preuzimaju ordinarni lažovi.
Ne radi se dakle o stjecaju okolnosti, već o konceptu. Historijski gledano, prva ga je neuvijeno artikulirala žurnalistica Dunja Ujević, zavjetujući se da će bez krzmanja pisati laži kada je to u interesu države. Za-laganje za Hrvatsku – to bi mogao biti odgovarajući projektni naziv, s tim da je "Hrvatska" oduvijek bila tek retorička glazura, premaz zašećerene mistike ispod koje se krije sirovi vladajući aparat. Dunja je lagala za Tuđmana, kao što Krunoslav dezinformira za Plenkovića. Novost u Capakovu slučaju je što se, uslijed specifične virusne pošasti, sistemski prezir prema istini njeguje u ambijentu tobožnjeg povlačenja politike pred autoritetom struke.
Dogodio se, međutim, nepredviđeni rascjep. Od zahtjeva udruženih liječničkih organizacija, na koje se vlast glatko oglušila, očigledno je kako su u Hrvatskoj prilike takve da je struka na jednoj, a politika na drugoj strani, i da capaci služe kako bi politici priskrbili "stručne" argumente, a to će reći lažno depolitizirali političko odlučivanje.
Iz takve je poze moguće da se ministar zdravlja ostrvi na liječnike koji traže uvođenje oštrijih mjera i upozoravaju na krah bolničkog sustava upravo s optužbom da su "politizirani". Inverzija je vrlo poučna: nastup čiste struke biva oštro otpisan zbog "politiziranosti", dok se djelovanju gole politike pripisuje isključivo "stručnost". Stvarni je cilj takvog manevra obezvrijediti razliku između struke i politike, a da bi to bilo moguće – da bi cinični model vlasti lučio daljnje rezultate – nužno je kroz nastupe poput Capakovih obezvrijediti razliku između istine i laži.
Prosta je istina, uzgred budi rečeno, da je razlog proglašenja radikalnih mjera u proljeće i izbjegavanja takvih mjera u jesen jedan te isti – novac. U proljeće je trebalo represijom osigurati povoljnu zdravstvenu klimu za izbornu reprodukciju vlasti i pripremiti "corona free" destinaciju za ljetnu turističku sezonu, što je blagotvorno za državni proračun, pa je zaštita zdravlja pučanstva predstavljala svojevrsnu bioekonomsku investiciju, dok je u jesen valjalo što više odgoditi isplate naknada poduzetničkim pogonima koji bi bili pogođeni zabranom ili ograničenjem rada. Valjalo je, drugim riječima, žrtvovati ljudske živote za račun ušteda u državnom budžetu.
U neku je ruku to tipično hrvatski rasplet, s tim što je sada manje od metafore. Na djelu je bio pokušaj zadržavanja likvidnosti preko moralnog bankrota. Eto čime se uistinu bavi Krunoslav Capak dok neprestano laže: osmišljava medicinska pokrića za moralni bankrot.
