Boris Dežulović, kolumna za portal N1
Potres valjda poremeti i rastrese u čovjeku i misli, raspadnu se kao zaboravljene onovjekovne kuće od opeke niz ulice praznih sela oko Petrinje i Gline, pa kad ih opet okupi, cijeli svijet ispadne naopak, a kuće okrenute na krov. Kao u Majskim Poljanama, davno zaboravljenom banijskom selu kojega je prije strašnog potresa u stvarnome svijetu bilo još samo na internetskim oglasnim stranicama agencija za promet nekretninama, gdje se nepostojeće kuće zajedno s hektarima zemlje i danas uzalud prodaju za par hiljada eura.
Tako potres valjda rastrese čovjekove misli, pa kad opet okupi srušene kuće iz agencijskih oglasa ispadnu, rekoh, okrenute na krov, kao u pjesmi jednako davno zaboravljenog pjesnika, koji je onomad banuo u Zagreb pa baš nekako ovih dana prije točno stotinu godina, iza sretne Nove 1921., sa starijim bratom napravio slavni Zenit. „Internacionalna revija za umetnost i kulturu“ u našu će malu licitarsku kaljužu dovesti čudo velikog svijeta, avangardu, Kandinskog i Gropiusa, pa u veliki svijet na uzvratni susret odvesti autentičnog balkanskog barbarogenija.
Branislav Micić zvao se taj mladi pjesnik, koji je za razliku od mnogo poznatijeg brata Ljubomira, urednika Zenita, odlučio promijeniti ime i prezime, pa se avangardnom zajebancijom – a bio je opasan zajebant – najprije prozvao Virgilije, odnosno Virgil, pa na koncu Branko Ve Poljanski. Nije mu ni dvadeset sedam bilo kad je napisao pjesmu koja mi je pala na pamet gledajući po razrušenim banijskim selima kuće okrenute na krovove. Zove se, neka vas ne zbuni, Vesela pesma.
Niko na svetu ne veruje u čudesa
A svakoga dana hiljadu čuda
Pred očima našim puca:
Kuće jedu automobile, obične ljude i ministre
Zastave lažu suncu
Idioti uobraženo preplaviše ulice
Prodajući rog za sveću
Kretenstvo za genijalnost
Na banderama krvava reka teče
U vizijama čudesnih ljudi sa dušama.
Bez krovova lutaju po svetovima
Mnogo gladnih kerova
Novih pesnika.
Svila ulicama šumi i parfemi noseve draže
Pevajte kanali, klozeti i blatnjave ulice
O mirisu našeg vremena
Neka se vesele oni, koji se toliko žaloste
Još nije poharan ceo glob
Na račun buržova
Ostaće ponešto i nama
Kojima će teški automobili biti brze
Kuće i ognjišta
Po ulicama teći će benzin
U parkovima cvetaće bombe.
Kako lirski osećam budućnost
Kad se palate preokrenu na krovove
A cipele naše koračaće tada po kaldrmi lobanja
Naših savremenih mudraca i berzanskih svirača
Na tamburini milijona
Naših kukavnih milijona,
Krvavih milijona.
Lako je u poeziju očitavati vlastite nemire i strahove, pa im davati i značenja koja nema, ili ih barem nije imala: tome poezija i služi. Vesela pesma, naravno, nije pjesma o potresu ili takvoj nekoj vrsti ljudske nesreće, ali nema više nikoga tko bi nam zabranio da je tako razumijemo. Najzad, i sam naslov bio bi joj ključ za točno čitanje, kad bi uopće bilo takvog nečeg kao što je točno čitanje poezije, makar i lirske, a kamoli dadaističke i avangardne. Kad sam bio mlađi, recimo, čitao sam je kao vinaversko zajebavanje i „parodiranje“ Miroslava Krleže, njegovih slapova teških riječi i čuvenog mu, par godina starijeg Plamenog vjetra: i sam Stanislav Vinaver, uostalom – uz cijelu aleju velikana, od Miloša Crnjanskog do Rastka Petrovića – bio je suradnik Zenita od prvog broja.
I kad bi Hrvatskoj i poslije potresa i pandemije bilo do kulture, kao što joj nije bilo ni prije, bila bi ove 2021. godine obilježena stota godišnjica slavnog i zaboravljenog Zenita i zenitizma – časopisa i pokreta toliko, eto, ispred svog vremena da ga nismo sustigli niti za stotinu godina. Od svega, međutim, u našoj je licitarskoj kaljuži za njim ostao tek trag tupog provinijskog skandala kad je ono prije deset godina srpski predsjednik Boris Tadić hrvatskom kolegi Ivi Josipoviću prilikom susreta u Vukovaru na dar donio komplet reprinta Zenita u izdanju Narodne biblioteke Srbije, a kaljuža to raskrinkala kao velikosrpsku podvalu: Virgilov stariji i poznatiji brat Ljubomir, naime, kasnije je odustao i od avangarde i od mlađeg brata, pa se – vazda valjda ospred svog vremena – pretvorio u tupog srpskog šovinistu s kraja stoljeća.
Virgil pak, sad već punim imenom Branko Ve Poljanski, odustao je i od književnosti i od sebe: nakon što je u glasovitom performansu 1927. na beogradskim Terazijama prolaznicima razdijelio preostalih par hiljada primjeraka svojih knjiga, pred zabranom Zenita i sudskim progonom pobjegao je s bratom u Pariz, pa ostatak života proveo kao pariški klošar. Ni danas ne znamo koliko mu je života bilo ostalo: neki kažu da je umro 1940., neki 1947. Kao da je uopće važno.
Zašto mi je onda pred vijestima o strašnom potresu u Baniji i prozorima srušenih kuća u Majskim Poljanama pao na pamet davno zaboravljeni jedan pariški klošar?
Branko Ve Poljanski, krsnim imenom Branislav Micić, rođen je u Sošicama kraj Jastrebarskog, ali je djetinjstvo proveo u rodnom kraju svojih roditelja, uz rijeku Maju kraj Gline: otac Petar bio je rodom iz Majskog Trtnika, a majka Marija iz Majskih Poljana. I kad je kao mladić lutao svijetom postrojavajući svoje demone – a sedamdeset sedam vlastitih inkarnacija u sedamdeset sedam svjetskih gradova samoubio je u svom mahnitom romanu „77 samoubica“ – Branko je svoju tragičnu svjetskost odlučio krstiti imenom najmanjeg od svih svjetova, majčinim rodnim mjestom: svoje novo „obiteljsko“ prezime – Poljanski – pjesnik je sam sebi dao upravo po Majskim Poljanama, malom selu kraj Gline, jasnoj poljani naše avangarde.
Majskih Poljana danas više nema, i malo je banijsko selo ostalo, eto, još samo u imenu pjesnika, kao u kutiji pohranjeno po depoima muzeja suvremene umjetnosti u sedamdeset sedam gradova velikoga svijeta. S krhkom nadom da će ga se, kad sve ovo prođe i kad ga opet bude, barem tamo – u pjesnikovu imenu – netko nekad sjetiti.
Tome valjda poezija i služi.
