Boris Dežulović, kolumna za tjednik ''Novosti'', 18.12.2020.
Na Jukatanu, recimo, tu su daleku zemlju zvali Mu. Ili su barem tako mislili europski istraživači devetnaestog vijeka, prevodeći stare svete knjige Maja, u kojima su majanski naziv mitskog kontinenta čitali kao Mu. Bila je to, naravno, Atlantida, ali nova nauka o porijeklu riječi - koju je u to vrijeme temeljio pionir i otac moderne etimologije, njemački lingvist August Friedrich Pott - nije još nalazila put između majanskih i naših riječi. Morski put do tamo bit će otkriven tek u srpnju 1887., kad Pott izdahne, a njegov pionirski duh useli u dijete koje će tih dana u La Valetti na Malti dobiti jedna Ciganka iz Seville i neki engleski mornar iz Cornwalla.
Njihov će sin postati poznat kao Corto Maltese, nemirni pustolov što će nekoliko puta oploviti svijet u potrazi za izgubljenom zemljom Mu, prije nego mu se trag izgubi za Španjolskog građanskog rata. Iz pisama njegove dugogodišnje ljubavnice Pandore Groovesnore saznat ćemo da je nemirni Cortov istraživački duh nakon Drugog svjetskog rata konačno pronašao zemlju Mu i tamo se trajno smirio, izdahnuvši iz Corta Maltesea u rujnu 1953., i uselivši se u dječaka židovsko-ciganske krvi, kojega će toga dana u dalekoj Dalmaciji dobiti izgubljeni potomak nekog apotekara iz Odese, zalutao u Paiz na otoku Hvaru.
Izvanredan umjetnički i grafički dar mali je Alem po svemu je sudeći naslijedio od poznatog engleskog umjetnika i bakropisca Thomasa Girtina - oca tehnike akvarela, koji je umro u studenom 1803., kad se rodio August Pott - i izumitelja slova, oca moderne tipografije Johna Baskervillea, koji je umro onih dana 1775. kad se rodio Girtin.
I to je po prilici sve što dokumentirano i pouzdano znamo o Alemu Ćurinu, njegovim životima i traganjima. Iz njegova škrtog profila na društvenim mrežama znamo još da je živio na obalama Split Lakea u Manitobi, gdje je stigao iz Splotta, Cardiff, u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Sve ostalo što znamo, ili mislimo da znamo, ili je apokrif ili mit, uvijek negdje između stvarnosti i mašte. Najfantastičnije stvari iz legendi o Alemu ispale bi onda istinite poput Borgesa, a neke prozaične faktografske fusnote izmišljene poput televizijskih vijesti. Najzad, onu posve nevjerojatnu malu televiziju, koju je kao dijete Cortova duha gledao u prozorskom okviru obiteljske kuće u Paizu, vidio sam svojim očima: cameru obscuru što ju je lom hvarskog sunca projicirao u naopaku malu sličicu na prozorskom okviru, i u kojoj je gledao izravni prijenos sa starograjske rive. I ostalih strana svijeta.
Recimo: U svakom listu/ što pada/ vidim lice smrti,/ tako nekako, loše prepisan Tin/ na mojoj crtaćoj dasci, drvo furnir/ jasen, ALU, Ilica 85, vonj ugljena/ od haustora do krovova,/ Agram, jesen 1976./ 44 ljeta iza, isto ojeseni,/ jasen ispred mene isti,/ les od ožiljaka razrezan/ tušem uprskan/ pošteno škvorcan/ ona slova nemam,/ al' ne dam, jok! i ne! o' se štit/ na kojem su me, poraženog/ bezbroj puta, ovoj adresi prinosili,/ mrtvog mašti kući unovo vraćali.
Tako je pjesnik Alem Ćurin – jer bio je, kaže legenda, i pjesnik – pisao prije jedva dva mjeseca, u autobiografskoj pjesmi "Jasen fosna". Pjesmu će, jasno, čitati kao slutnju kraja, jer vole tako čitati i učitavati znakove kraja, kao kod Disa i Miljkovića, ili u onom Pupačićevom "križu" što "svejedno gori", ali dalje od istine još je samo izgubljeni kontinent Mu. Pjesma je, naime, slutnja i znak njegova nemirnog i pustolovnog života.
"Jasen fosna" ide ovako: kao dječak Alem je u splitskom kazalištu gledao jedan komad kojemu je zapamtio "orača" u naslovu, i sve otkako ga je kao zagrebačkog studenta na ulici zaskočio Albert Cobb iz one davne predstave, svojim je urođenim nagonom za istraživanje izgubljenih lica, riječi i kontinenata tragao za njim pune četrdeset četiri godine - nitko u splitskom HNK, naravno, nije pamtio nikakvog "orača iz teatra" - sve dok na koncu nije otkriven stari, požutjeli plakat za dramu Franka D. Gilroya "Tko će spasiti orača?" sa Zvonkom Lepetićem kao gospodinom Cobbom.
Tako je s Alemom. I tko zna koliko će takvih zametnutih dokaza njegovih izmaštanih lica, riječi i kontinenata otkrivati u životima koji mu slijede, tko zna koliko takvih zaboravljenih znakova danas po svjetskim arhivima leži i još im je dugo ležati. Kad "u svakom listu što pada vidi lice smrti", on vidi zapravo lica nama dalekog i neživog svijeta kojim je cijeli život plovio, i kad konačno u njemu ugleda svoje, to će biti "adresa" na koju će se "mašti kući unovo vratiti" - arhipelazi njegova neistraženog i neistraživog oceana čija smo svjedočanstva pogrešno čitali jezikom našeg malog i tijesnog stvarnog svijeta, jednako pogrešno kao što su njegovi prijašnji suvremenici Atlantidu čitali kao Mu.
"Kurac je Zemlja okrugla: More je okruglo!", znamenita je Alemova rečenica, koju je izgovorio bezbroj puta, ljut na kopnocentričnu kulturu koja okruglost svijeta mjeri stopama po čvrstoj zemlji, iako je mora dva i pol puta više, a naša mala balota – ne zaludu plava – zapravo tek svemirska kugla slane vode. Jednu od hiljadu godinu svog života, recimo, Alem je proveo kao ribar na koćarici. Ljudi s kopna često koću brkaju s koćetom, i ne znajući da zaista postoji svijet u kojemu su u pravu: koćeta, tradicionalna postelja iz starih dalmatinskih soba, visoka uzglavlja i tek malo nižeg, hm, nizglavlja – ili uznožja? – bila je brod kojega je Alem izgradio još kao dijete, prvi put vidjevši Maloga Nema Winsora McCaya.
Sve otada, nikad zapravo ne odrastavši, Alem je bio mali Nemo, budan živeći u čudesnom Slumberlandu: s nama je bio tek u svojim snovima, kad bi – očaran svijetom na Drugoj obali – opisivao čuda koja je tamo vidio. Na ovom svijetu nije bilo takvih čuda, pa čudo nije bilo ni to što ga često nisu razumjeli, ni to što njemu do njihova razumijevanja nije stalo.
Ako, naime, u tipografskoj radionici Baskervilleovoj postoje takva slova, ako u grafičkoj radionici Girtinovoj postoji takva gravura, ako u Pottovu djelu od tih slova i bakropisa postoji takva bakropisana riječ, i ako ju je Corto Maltese u brodski dnevnik ikad zapisao - kao najbližu onome što ćemo mi, junaci Alemovih snova, slutiti kao njegovu javu - onda bi to bila riječ "sloboda". Nikad u svojim malim kopnenim životima nismo upoznali čovjeka tako razuzdano slobodnog kao što je to bio Alem Ćurin.
Ne razumijevajući njegovu slobodu, smještali su ga u popularnu urbanu mitologiju, zajedno s tipovima koji su igrali basket bolje od Tonija, koji su bili veći talenti od Bajde, luđi i dalji od Tome Bebića - svim onim mitološkim gradskim genijima koji bi osvojili svijet, samo da ih je taj svijet razumio i htio: bio je tako i taj tip, koji bi bio veći i od McCaya i od Hala Fostera, samo da ga je svijet tako velikog bio spreman prihvatiti. Jedino još izgubljeni kontinent Mu, rekoh, dalje je od istine.
Nije uopće bila riječ o tome da njega svijet nije razumio i htio, već o tome da Alem nije razumio i htio takav svijet. Zato tamo nikad nisu vidjeli čovjeka manje zainteresiranog da ga razumiju. Oslobođen od svake takve unutarnje, ljudske potrebe, plovio je punim jedrima, slobodan poput vjetra s kojim je kao suputnikom plovio u Nemovoj koćeti. Bio bi, kažu onda, svjetska zvijezda da je htio. Naravno da nije htio: svijet čija je zvijezda mogao biti bio je mali, prazan, plitak i ravan poput crtaće daske. A njegovo je more golemo, puno, duboko i okruglo.
Digao je Alem toga jutra sidro na koćetu, odvezao cime i otplovio na daleki, izgubljeni kontinent što ga zovu i Mu, i što ga zovu Atlantida, "mašti se vrativši kao kući", nama zauvijek, sebi samo još jednom, "unovo". Ostavio nam je požutjele mape, znakove i tragove, da ga jednog dana, odlučimo li se na Alemovu slobodu, tamo nađemo.
Negdje pak s ove strane, nije nam dato znati gdje, danas se rodio mali jedan istraživač slova, riječi, papira i oceana, pustolov kojega će valovitim životom - umjesto potrebe za tuđim razumijevanjem – voditi vjetrovi, morske struje i nemirni duh, tko zna otkud i od koga naslijeđen, do dalekih arhipelaga i izgubljenih zemalja kojima ne znamo pravo ime.
"On zna da je more okruglo/ On zna da baš more je svit/ On zna da je ankoru strglo/ Da može se na vitru vit", očarano će mali čitati odnekud mu poznate stihove velikog atlantidskog pjesnika Predraga Lucića o davnom jednom istraživaču izgubljenih zemalja: "On zna da i kopno je slano/ Da leti i kolpomorto/ Kroz nebo da skroz profundano/ Ploviš sâm ka pas ka Corto."
Kraj epizode.
