Ante Tomić, kolumna za ''Slobodnu Dalmaciju'', 10.11.2020.
Rat je od vukovarskog vodotornja napravio prvorazredni spomenik hrvatskoj borbi za nezavisnost. Izbušen srpskim granatama na pozadini tmurnog jesenskog neba on je postao prizor od kojega svakog istinskog domoljuba ispuni jedno uzvišeno čuvstvo i podignu mu se dlačice na vratu.
Nitko kome je Lijepa naša u srcu neće se pobuniti da je vukovarska gradska vlast potrošila milijune za obnovu nekadašnje komunalne građevine i njezino preuređenje u muzej i vidikovac, kao ni zbog navodno visoke cijene ulaznice, šezdeset pet kuna za one koji će do vrha doći dizalom ili deset manje za one koji će uzbrdo protegnuti noge.
Dapače, neka to košta šta košta. Da je i više, mi bismo platili. Oni što gunđaju zbog cijene zapravo su zavidni da je gradonačelnik Ivan Penava napravio nešto tako lijepo. To su, da se ne lažemo, smutljivci koji se nikad nisu pomirili s hrvatskom državom, koji još plaču za Jugoslavijom i Titom. Da ima pravde, nitko takav ne bi smio ni pogledati ovaj simbol hrvatskog zajedništva, a ne penjati se na njega.
Zaista, pravo pitanje ovdje nije koliko je ulaznica, nego zašto je ona za sve ista, zašto na vodotoranj sve jednako puštaju. Jer, ako svi mogu gore, i naši i njihovi, i pravaši i udbaši, i ustaše i četnici, cijena se, bez obzira na nacionalnost, vjeroispovijest i politički svetonazor, ne mijenja, koji je onda smisao i rata i nezavisnosti, i muzeja i vidikovca?
Iznevjerava se bit spomenika.
STOP ZA RADMILU!
Na vodotoranj, ako mene pitate, valjalo bi puštati samo s važećom osobnom iskaznicom, putovnicom ili vozačkom dozvolom i da posjetitelj na sebi ima najmanje jedno jasno vidljivo domoljubljno obilježje, da je u crnoj majici s natpisom “za dom spremni”, sa beretkom i grbom nekakve gardijske brigade ili se zagrnuo državnom zastavom. Dođe li netko tko to nema, ili netko za koga Krešimir na blagajni samo po govoru posumnja da nije naš, ako mu jedna Radmila iz Smedereva, na primjer, kaže da bi “htela gore na vodotoranj”, nju se mora zaustaviti. Po prilici, ovako...
“Ne može!”
“Kako ne može? Dozvolite, tu lepo piše, od devet do sedamnaest časova, šezdeset pet kuna za odrasle...”
“To je za Hrvate!” prekine Krešo napasnicu.
“A za Hrvate i Srbe nije isto?”
“Nije.”
“Kako nije?”
“Tako nije”, rastumači joj blagajnik jednostavno. “Mi ovdje ne izjednačavamo agresora i žrtvu.”
“A tako, razumem”, složi se žena. Izvadi zatim lisnicu iz torbe i upita: “Koliko je onda za agresore?”
“Na vodotoranj? Neprocjenjivo.”
“Dobro, dajte neki broj.”
“Sto milijardi dolara!”
“Uh!” zgrane se Radmila, pa zajedljivo doda: “Malo je skupo!”
“A, je li, skupo vam je?” prasne ovdje napokon Krešo. “Pa, vidite, gospođo draga, i nama je ovo bilo skupo. Visoku cijenu smo mi Hrvati za ovo dali. U krvi i životima naših najboljih sinova došlo nas je i više od sto milijardi dolara, a vi, ako to nećete platiti, ajmo, tutanj! Nećete na vodotoranj, niste ni prije.”
NACIONALISTIČKA SIROTINJA
Tako bi valjalo braniti vukovarsku znamenitost, odlučno i bez oklijevanja, jednako kao što su je junaci iz jeseni devedeset prve branili. Premda za to vjerojatno neće biti mnogo prilika.
Premda gradonačelnik Penava gaji nadu da će muzej i vidikovac biti velika turistička atrakcija, da će gosti iz čitavog svijeta masovno hodočastiti na mitsko mjesto naše borbe i stradanja, sve će ipak završiti s domaćim svijetom. Čitava će zarada dolaziti od naše nacionalističke sirotinje. Vodotoranj je ustvari obnovljen samo da bismo derali svoje, penzionere koji glasaju za HDZ, đačke ekskurzije i povorke namrštenih branitelja, koji svake godine dolaze sve gnjevniji da država nije ispala kako su oni mislili da će ispasti, a koje specijalno živcira kad nešto moraju platiti. Njih će cijena ulaznice od šezdeset pet kuna naposljetku jedine ozbiljno raspizditi. Zgađen da se zarađuje na njihovoj nekadašnjoj krvi i muci, tkogod će se možda poželjeti i fizički obračunati s gradonačelnikom i teško ćemo mu, ruku na srce, to zamjeriti.
