Ante Tomić, kolumna za ''Slobodnu Dalmaciju'', 24.11.2020.
Pamtim da mi je jednom pričao kako ga je baka učila moliti. Bio je mali dječak, kratko iza Drugog svjetskog rata, kad je vjera bila slaba, povlačila se pred ateističkim režimom, njega je njegova bosanska nena posjela u krilo i šaptala mu kuranske ajete. Nakon svega golemog vremena, šezdeset ili sedamdeset godina kasnije, on je arapske stihove znao naizust. Govoreći o milostivom, samilosnom Alahu, Gospodaru svjetova, zračio je ozarenošću i blagošću pravog vjernika. Ili mu je, nagađam, ozarenost i blagost bila od uspomene na baku, na njezin glas, miris njezine kose i odjeće, na okus njezine pite i hurumašica. Mustafa Nadarević, iskreno, nije mi se činio kao osobito pobožan.
Kako ne znam arapski, ne bih vam mogao potvrditi ni da je svaka njegova riječ bila točna, ali imao sam i ja baku koja me učila moliti i poznato mi je kako se te stvari mogu tvrdo usjeći. Bake su temelj svake vjere. Nikoga bližega i odanijeg od baka Bog ovdje dolje na zemlji nema. Koliko je samo onih koji mole i klanjaju samo da ne razočaraju svoju voljenu nenu, čak i ako ona odavno nije među živima.
GADILO MU SE PROSTAŠTVO
Nas dvojica nismo bili bogzna kako bliski, ali bilo nam je drago vidjeti jedan drugoga. Kad bismo se sreli kod Draška, zajedno bismo ručali, razgovarali o kazalištu i filmovima, o politici, ženama, gradovima, o ljudima koje volimo i o ljudima koje ne možemo smisliti, i stavovi su nam većinom bili podudarni. No, on je bio miran, fin, nije podizao glas ni ako je netko zbilja bio stoka. Ni ako ga je tkogod prevario, ostao mu dužan, Mustafa Nadarević nije se žestio i ružio ga. Jedino bi mu u glasu čuli lagano negodovanje, obazrivo bi vam dao do znanja da je nešto prostaštvo i da se on od toga, brate, gadi.
Prije desetak, dvanaest godina, kad su počeli emitirati “Lud, zbunjen, normalan”, iz vrtića su nam zabrinuto javili da naša kći, inače krasno odgojeno i milo dijete, u posljednje vrijeme svako malo opsuje: “Sunce ti kalajisano!” Serija je tako očarala djevojčicu da je naposljetku i mene zarazila. Iz tjedna u tjedan veselo smo se kikotali čudnovatim zgodama Izeta Fazlinovića. Neurotični nam je sarajevski penzioner, stari komunist, pijanac i pohotnik, bio totalno neodoljiv. Tko god vam išta reče protiv “Lud, zbunjen, normalan”, budala je koja ne zna ništa o komediji.
Zatekao sam se u to doba jednom u Zagrebu i sreo ga na ulici. “Bi li, molim te, kratko razgovarao s jednom strastvenom obožavateljicom?” upitao sam, a on je, očito naviknut na takve prigode, spremno uzeo telefon. Onim je poznatim maznim, unjkavim glasom upitao moju malu hoće li popiti s njim jednu maksuziju, a ona je s druge strane bila paralizirana. To da Izet Fazlinović lično razgovara s njom jednoj je brbljavici sasvim oduzelo dar govora.
IZGOVOR BOLJI OD PERIKE
Odlazak Slavice bio je težak. Premda je ona bila teško bolesna i znao je da neće još dugo biti zajedno, opet ga je to slomilo. Mjesecima nije izlazio, a kad je ponovno došao kod Draška, taj je niski i suhonjavi muškarac, učinilo nam se, bio nekako još manji. S vremenom je ipak živnuo. Podijelio je s nama ako mu je na WhatsApp došlo štogod smiješno. Otkrio je golf, sport koji u nas, što ja znam, još samo Tonija Kukoča zanima. “To je ono što Donald Trump igra?” upitao sam ga, a on je namrštio nos.
Družili smo se zatim prije nekoliko godina kad ga je Dušan Jovanović pozvao da u splitskom HNK igra u “Smrti trgovačkog putnika”. Čudio se kako ga u Splitu vole, kako ga, gotovo četrdeset godina nakon "Velog mista", zaustavljaju na ulici i nazivaju inžinjerom Dujom, a ja sam se složio da je to izvanredna rijetkost za Split, gdje inače ne vole nikoga. Zauvijek je dobio naklonost jednoga mrzovoljnog i bezobraznog svijeta jer je savršeno savladao njihov nemogući jezik. “Izgovor ti je bio besprijekoran”, složio sam se. “Perika baš i ne.”
Radovalo nas je jedno vrijeme da ćemo surađivati. U “Čudu u Poskokovoj Dragi” imali smo ulogu u kojoj bi bio božanstven, ali taj se film nije dogodio. Ako se jednom i dogodi, bit će, nažalost, bez njega. Zauvijek nam je otišao Mustafa Nadarević, krasan i čovjek i umjetnik. Milostivi i samilosni Gospodar svjetova poslao je, vjerujem, svoga najpouzdanijeg suradnika meleka Džibrila da njegovu besmrtnu dušu donese u zeleni i sunčani Dženet.
