Piše: Dragan Markovina, tekst za Peščanik.net, 9.10.2020.
Nije da to nismo znali i prije, ali sa svakim novim istupom Zorana Milanovića hrvatski građani bi morali biti zahvalni na činjenici što je društvu početkom dvijetisućitih bilo preko glave i Tuđmana i tuđmanizma, zahvaljujući čemu je ustavnim promjenama funkcija predsjednika republike svedena na ulogu fikusa. Tuđman je u međuvremenu rehabilitiran i iznova je postao nedodirljivi otac nacije, u čemu je aktualni predsjednik, a tadašnji premijer, zajedno sa strankom koju je vodio odigrao nimalo zanemarivu ulogu, ali je barem jedan čin detuđmanizacije ostao netaknut. Što se pak trenutačnog predsjednika Hrvatske tiče, puno puta sam proteklih godina o tome pisao, a i on sam je tu činjenicu više puta javno potvrdio: radi se o čovjeku koji je najveći nekritički glorifikator Franje Tuđmana na političkoj sceni zemlje. Što je poseban uspjeh jer je u toj kategoriji konkurencija strašna. Tako da me Milanović nije ničim iznenadio, još manje razočarao. Izbore je dobio premoćno iz dva razloga; ponajprije jer mu je s druge strane stajala umorna i potkapacitirana Kolinda Grabar Kitarović koja je postala objekt društvenog ismijavanja, a potom i zato jer zbog svega navedenog nije odbijao desnicu i mogao je računati na dosta centrističkih glasova. Sve ovo što se događa posljednjih dana, a tiče se njegovog populističkog ratovanja sa svim i svakim, ali uvijek s tuđmanističkih pozicija, čime je dodatno otklizao prema desnici, koliko god skandaloznih retoričkih figura slagao, predstavlja minoran problem prema gostovanju na RTL-u. Interes RTL za intervjuom s predsjednikom zemlje koji se trenutačno nalazi u žiži javnog interesa predstavljao bi izazov za svaki medij, s tim što je ta televizija imala dodatan motiv, budući da ih je Milanović izravno prozvao zbog činjenice da kao redovnog komentatora koriste Žarka Puhovskog. Čime dolazimo do ključnog problema i najvećeg skandala ovog gostovanja, tolikog da je on čak zasjenio iritirajući Milanovićev zaključak kako je dobro da su većina ljudi domobrani, a ne partizani ili ustaše. Inače, jasno je kako su ovdje ustaše poslužile tek za retoričku figuru, a da su se na Milanovićevoj meti zapravo našli partizani. Što je dakle toliko skandalozno da čak i ovakva tvrdnja može proći ispod radara? Radi se o dvije usko povezane stvari. Prva je da predsjednik republike otvoreno ratuje s jednim čovjekom iza koga ne stoji nitko, a druga da ga denuncira kao neprijatelja Hrvatske u najboljoj maniri desničarskih tabloida. Milanović je, ako je netko to propustio, Žarka Puhovskog optužio za svjedočenje u Haagu koje je, po njegovim riječima, moglo ozbiljno ugroziti Hrvatsku. Onaj tko je nakon svega u stanju izreći ovakvu tvrdnju, k tome s pozicije predsjednika zemlje je ništa drugo doli autentični sljednik nacionalističkog ludila iz devedesetih godina, koje upravo desetljećima koči zemlju u iskoraku ka modernosti.
U moru užasavajućih stvari iz Tuđmanovog doba, od privatizacije, preko potpune devastacije pravosuđa i industrije, tri stvari se ističu kao posebno moralno nepodnošljive. To su rat u Bosni i Hercegovini i projekt Herceg-Bosne, zatim otimanje vojnih stanova i maltretiranje mnogih Srba po gradovima te zločini nakon Oluje. Da bi se šira javnost, kako domaća, tako i strana upoznale s onim što se događalo mjesecima nakon te operacije na oslobođenim krajevima, aktivisti HHO-a (Hrvatskog helsinškog odbora) su uložili ogroman trud, odlazeći na teren, popisujući žrtve i pokušavajući pomoći ljudima, o čemu su skupili iscrpnu dokumentaciju. O svemu viđenom su naravno i svjedočili u Haagu, pri čemu je Žarko Puhovski bio jedan od istaknutijih aktivista HHO-a, zbog čega je bio itekako izložen svih tih godina. Umjesto da pristojniji dio javnosti kojeg je Milanović godinama zastupao, a i sada je dobio izbore jer je najveći dio tih ljudi glasao za njega, izrazi zahvalnost tim ljudima koji su spasili obraz zemlje i društva, on ih na ovaj način proziva. Milanović na taj način, sada u sadržajnom smislu, u odnosu na folklorni kojeg je njegovala Kolinda Grabar Kitarović, iznova uvodi Tuđmana na Pantovčak vraćajući nas na polaznu točku, odnosno na kraj devedesetih, kao da se 3. siječnja 2000. nije nikad desio.
