AUTORSKI TEKST VLADIKE GRIGORIJA ZA NIN
O vođama koje žele da se dopadnu i dodvore svima
Zadobijajući naklonost velikog broja ljudi, pojedinci na istaknutim društvenim pozicijama ne samo da stiču moć nad masama već i, srazmerno porastu moći, sve teže mogu da zadovolje nezajažljivu projekciju sopstvenog ega o svojoj izuzetnosti i jedinstvenosti. Dakle, nije više reč o zdravoj potrebi, nego o ozbiljnoj metastazi jednog psihološki veoma kompleksnog fenomena
Godina 2020, koja još uvijek nije na izmaku, iz korijena je protresla svijet koji poznajemo. Ipak ne treba zaboraviti ni to da su veliki potresi nužni kako bi se desile značajne promjene, kako one u nama tako i one oko nas, za kojima naše doba i mi sami nesumnjivo već dugo vremena vapimo.
Ovaj put ću se osvrnuti na tektonske potrese koji su dosta regionalnijeg i „lokalnijeg“ karaktera, i koji možda neće imati toliko odjeka u svijetu koliko u balkanskom mikrokosmosu, onom koji se vrti oko Durmitora. Iako na prvi pogled možda neuočljivo, ti potresi dobrim dijelom povezani su s jednim starim psihološkim fenomenom, koji me odavno intrigira i koji postaje sve vidljivija pojava. Radi se, naime, o sumanutom nastojanju ljudi da se dopadnu i dodvore svima oko sebe.
Sam poriv za dopadanjem star je koliko i čovječanstvo. Sjetimo se samo Kainovog nastojanja da se dopadne Bogu prilikom žrtvoprinošenja. Ali, uprkos Kainovim naporima, Aveljova žrtva se više dopala Bogu, a Kain je zbog toga ubio svog brata Avelja. Od „slučaja“ Kaina i Avelja čitava istorija čovječanstva zapravo je, na izvjestan način, istorija nastojanja da se ljudi dopadnu jedni drugima, ili pak samima sebi. Primjetno je da, zadobijajući naklonost velikog broja ljudi, pojedinci na istaknutim društvenim pozicijama ne samo da stiču moć nad masama već i da, srazmjerno porastu moći, sve teže mogu da zadovolje nezajažljivu projekciju sopstvenog ega o svojoj izuzetnosti i jedinstvenosti. Dakle, nije više riječ o zdravoj i svakako nužnoj potrebi da se jedinka dopadne onima s kojima želi da izgradi životnu zajednicu, nego je posrijedi ozbiljna metastaza jednog psihološki veoma kompleksnog fenomena, koji može biti tema čitave jedne filozofske rasprave. Međutim, moja namjera nije da proniknem u uzroke javljanja pomenutog fenomena, nego da se osvrnem na njegove posljedice, one koje ovih dana jasno možemo vidjeti pred sobom.
Ono što nesumnjivo upada u oči jeste činjenica da što je „posjednik“ poriva za dopadanjem na povoljnijoj poziciji za ostvarivanje svoga poriva, to je i njegova potreba da se dopadne drugima veća i nezasitija. Otuda odjednom, umjesto prirodne i poželjne potrebe da se dopadne onima s kojima izgrađuje zajednicu, dobijamo pojedinca s megalomanskim nastojanjem da se dopadne cijelom svijetu. A da je takvo nešto nemoguće opomenuo nas je davno, još u 7. vijeku, Sveti Jovan Lestvičnik, koji je, između ostalog, zapisao onu čuvenu riječ o tome da onaj koji želi da se dopadne svima, ili je lud ili će tek poludjeti.
Opširnije u štampanom izdanju NIN-a od 10.9.2020.
