Piše: Ivica Nevešćanin, kolumna za portal Zadarski.hr, 3.8.2020.
Svatko tko se barem jednom našao u sudnici bilo kao optuženi ili oštećeni, morao se zapitati kakav će ga sudac ili sutkinja dopasti. Kako će on ili ona sagledati njegov iskaz i dokaze te kakav će na koncu donijeti pravorijek koji jednima znači satisfakciju, a drugima može zapečatiti sudbinu. Iako se presude nedvojbeno donose "u ime Republike Hrvatske", njih zapravo donose suci. Zato građani, u duhu Republike, imaju pravo propitivati odluke sudova, ali ih moraju poštovati i kad se s njima ne slažu.
No, što ako iza tih „nedvojbenih odluka” u ime države stoje osobe koje zbog svog zdravstvenog stanja, poremećaja ličnosti, psihičkih smetnji ili nekih drugih mentalnih problema nemaju više kapacitet za valjano obavljanje svoje dužnosti? Što ako njihove odluke postanu odraz njihova zdravstvenog stanja, kada izgube mogućnost objektivnog sagledavanja činjenica i donošenje pravorijeka u skladu s pravdom, pravom i zakonom? Kada njihov osobni problem postane presudan za ishod nekog postupaka?
Mogu li suci s pogoršanim mentalnim zdravljem i poremećajem ličnosti i dalje kvalitetno raditi svoj posao "u ime Republike Hrvatske"? Može li se vjerovati sustavu u kojem oni djeluju i što sustav može učiniti da spriječi takve situacije?
Prije nekog vremena u novinarskim krugovima povela se rasprava o ovoj temi: trebaju li nam suditi suci sa psihijatrijskom dijagnozom? Povod je bio jedan slučaj seksualnog nasilja i problematična sudačka odluka o kojoj je javnost sve doznala, ali ne i jedan detalj, da je izvjesni sudac, među ostalim, osoba s dijagnosticiranim poremećajem ličnosti, ocijenjen kao zlostavljač žena.
Dio starijih kolega načelno je, bez ulaska u konkretan slučaj, bio rezolutno protiv ikakva iznošenja nečijeg zdravstvenog kartona u javnost, pogotovo sudaca, smatrajući to staljinističkom praksom javne diskreditacije. Sudačke odluke podliježu reviziji viših sudova, rekli su, a teška kaznena djela sude sudska vijeća, a ne suci pojedinci. Osim toga, zašto sudac ili sutkinja i s problematičnim mentalnim zdravljem ne bi mogli funkcionalno biti sposobni za obavljanje svoje dužnosti uz odgovarajuću stručnu medicinsku podršku.
Drugi kolege bili su suprotna mišljenja. Polazeći od činjenice da su suci državni dužnosnici, dakle da donose odluke u ime države i da ih za to plaćaju građani, smatrali su kako bi u interesu javnosti bez odgađanja trebalo objaviti – s imenom i prezimenom – da mentalno zdravlje nekih sudaca već sutra može drugima nanijeti nesagledivu štetu.
Načelna rasprava vodila se bez izgledne šanse za pronalazak kompromisa sve dok stariji kolege nisu saznali kako se ne radi o teoretskom, već konkretnom primjeru iz sudske prakse. Kad su doznali o čemu je riječ, promijenili su stav i složili se da je slučaj potrebno objaviti. Ali stvar su zaustavili odvjetnici. Svjesni prakse hrvatskih sudova, procijenili su moguću štetu u slučaju sudskog postupka, bez obzira na anonimnost suca, suda i samog slučaja. Jednostavno nisu htjeli riskirati ulazak u delikatan presedan, a i pitanje je kako bi reagirala javnost, kako politika, a kako moćan sudački lobi.
Za razliku od "skrupuloznih novinara", neki suci i odvjetnici puno su izravniji. „Moram priznati da ste dotakli jako osjetljivu, ali izuzetno važnu dimenziju sudačkog posla. I problema. Tema mentalnoga zdravlja sudaca je legitimna, jer sustav pravnog poretka na neki način počiva na njima. A ja sam se u karijeri nagledao i 'ludih' odluka i ponašanja sudaca”, kazao nam je jedan bivši sudac.
- Ako se odluke sudova dovode u pitanje zbog gubitka razboritosti sudaca ili psihičkih smetnji ili duševnih bolesti od kojih pati, u pitanje se dovodi sigurnost svih sudionika sudskog postupka. Na djelu je destrukcija sustava koja može izazvati opravdanu uznemirenost građana i povjerenja u pravosudni sustav – dodao je.
Podsjetio nas je na tri ključne stvari koje omogućuju da se suci sa psihijatrijskom dijagnozom nalaze u sustavu i da praktički nitko ne može utjecati na njih da izađu iz sustava.
- Suci su apsolutno samostalni u svom radu i donošenju odluka. Problem je što prilikom ulaska u sustav suci prolaze jedan oblik psihološkog testa koji je dosta općenit i rekao bih naivan. Kada ga kandidati prođu i budu imenovani za suce, sustav više nikad ne provjerava njihovo mentalno zdravlje, a oni u međuvremenu prolaze kroz sustav od najnižih do najviših sudskih instanci. Čak i kad se takav neki slučaj primijeti, dakle da neki od kolega ima ozbiljne zdravstvene probleme, i da se oni vrlo vjerojatno prenose na njegove odluke, nije ga lako "odstraniti" iz sustava. Mislim da nije svejedno kakvi predmeti dolaze u rad takvim sucima, pogotovo kakve odluke oni donose u njima. Uistinu je nemoguće znati hoće li neka njegova odluka biti posljedica objektivnog sagledavanja stanja predmeta ili će prevagnuti neka crta iz njegova psihološkog profila. Možda ne mora imati dijagnosticiranu duševnu bolest, ali kao stranka u postupku ne bih se volio naći na milost i nemilost suca s takvim psihijatrijskim i psihološkim backgroundom.
Drugi sugovornik, odvjetnik, upozorava na stavak 7. članka 56. Zakona o Državnom sudbenom vijeću koji kaže: "Prije donošenje odluke o imenovanju Vijeće kandidate upućuje na psihološko testiranje radi utvrđivanja sposobnosti za obnašanje sudačke dužnosti. Pravila o sadržaju testiranja donosi Vijeće. Za suca se ne može imenovati kandidat koji ne zadovolji na psihološkom testiranju."
- Mislim da psihijatrijske ocjene suca najbolje govore koliko je taj psihološki test u osnovi površan i zapravo nije dovoljan kao "sigurnosni ventil" da u sustav ne ulaze osobe s ozbiljnim mentalnim problemima. Konkretne ocjene za mene su jako zabrinjavajuće, ali bi trebale zabrinuti i sustav. Pitam se što se treba dogoditi u sudnici kako bi se shvatilo da neki ljudi ne mogu više donositi odluke o kojima ovise ljudske sudbine. Kad vidite što mu je sve dijagnosticirano, mogu samo pretpostaviti kako će takav sudac reagirati u slučajevima, primjerice, silovanih i zlostavljanih žena? Hoće li imati empatiju prema žrtvi i shvatiti kontekst i činjenice, ili će prilikom odlučivanja prevladati neka od njegovi izraženih osobina ličnosti? Hoće li moći objektivno procijeniti određenu kaznenu situaciju? Generalno govoreći, nije dobro da je takva osoba u sustavu.
I ovaj odvjetnik se složio da je javno propitivanje ovakvih tema potrebno, ali ne kako bi se nekome za nešto svalila odgovornost, već kako bi se upozorio sustav da uvede mehanizme samokontrole i samozaštite. Jedan od takvih osigurača, predlaže naš sugovornik, mogao bi biti određeni oblik psihološke provjere ili vještačenja suca ili sutkinje, kod svakog napredovanja u sudačkoj hijerarhiji.
- Mislim da bi trebalo biti jasno da nije cilj ikoga diskriminirati ili diskreditirati zbog zdravlja, već ukazati da se bolest može dogoditi svakome, ali da takvi pojedinci ne bi smjeli više obnašati visoko odgovorne dužnosti na koje može utjecati njihovo mentalno stanje. Ako se kirurgu počnu tresti ruke, on više nije sposoban izvoditi operativne zahvate, ako nogometašu pukne tetiva, on više ne može igrati. Ako sudac ili sutkinja zbog narušenog mentalnog zdravlja imaju kognitivnih problema koji utječu na njihovu prosudbu, mislim da bi trebali biti na to upozoreni i povučeni na neke druge, za njihovo stanje prikladnije zadaće. U protivnom, posljedice mogu biti katastrofalne.
Konzultirani psihijatar dijeli mišljenje pravnika. „Takva osoba ne može biti objektivna prema ženama. Svaka njegova odluka, ma koliko se trudio biti objektivan, zapravo je osobna i subjektivna. Karakteristike nečije ličnosti utječu na njegov posao. Može svatko nastojati biti objektivan, ali svaka odluka, pa i sudaca, u konačnici je subjektivna, i odražava dio njegove osobnosti. Ako se pritom radi o osobi koja ima karakteristike poremećaja ličnosti, izražene narcističke crte, sklonost emocionalnom zlostavljanju poglavito osoba suprotnog spola, tada možemo imati problem. Trebaju li takve osobe biti dio pravosudnog sustava, odnosno donositi odluke za druge, stvar je diskusije, ali svakako da je to vrlo osjetljivo pitanje i smatram ga potpuno legitimnim.
Kad biste na ulici nekome opisali profil takve osobe i rekli mu da je to sudac koji donosi odluke u predmetima o, primjerice, zlostavljanju žena, mislim da bi svatko reagirao na isti način, zgrozio bi se i pitao kako je to moguće. Osim toga, iako se ne radi o duševnoj bolesti, takva osoba treba određenu psihološku podršku, jedan psihosocijalni tretman, kako bi mogao 'popraviti' svoje stanje, odnosno kako bi mogao sagledati svoje postupke, kao neku vrstu ogledala. U protivnom se njegovo stanje može pogoršati. Za takve osobe ima pomoći, takvih osoba ima razmjerno dosta među nama, ali to ne znači da sve one mogu jednako dobro funkcionirati pod određenim okolnostima, pogotovo u zahtjevnim i stresnim profesijama kao što je posao suca.”
Trebaju li nam suditi suci sa psihijatrijskom dijagnozom? Vic kaže da ne postoje zdravi, samo nepregledani. Mentalno zdravlje sudaca ostaje društveni tabu, iako je zapravo već odavno trebao biti dio famozne "pravosudne reforme".
