Autorski tekst Vladike Grigorija za NIN
Kome ja to pripadam
Ako to što sam pravoslavni hrišćanin i Srbin znači da treba da mrzim i odbacujem onoga koji to nije, bez obzira na to što taj neko u sebi nosi mnoge vrline i neporecivu dobrotu, onda nikako ne pristajem na takva pravila, niti ću ikada pristati. Moj Hristos i njegova ljubav za druge, posvedočena u jevanđeljima, ne uče me tome
Posljednjih nedjelja često se u medijima pisalo i raspravljalo o navodnom političkom angažmanu i kandidaturi za predsjednika države jednog episkopa Srpske pravoslavne crkve. Ponukan pomenutim netačnim i neistinitim komentarima, budući da sam taj episkop bio ja, zapitao sam se kome je to na um palo, ko to misli da mu pripadam ili da može mnome da raspolaže.
Odmah je bilo jasno da među onima koji se oglašavaju povodom navedenih spekulacija ima i dobronamjernih i zlonamjernih, što me je pak podstaklo da poprilično intenzivno razmišljam o tome šta uistinu znači kada nekom bez zadrške pripadate ili kada vas neko prisvaja na silu, protiv vaše volje i saglasnosti. No, krenimo redom, od jednog događaja iz moje rane mladosti, nakon kojeg sam prvi put u životu postavio sebi pitanje – kome to odista pripadam?
Imao sam, naime, osamnaest i po godina kada sam se obreo u jednom lijepom srpskom manastiru. U njemu je sve bilo živopisno, posebno ljepota predstojećeg praznika Blagovijesti. Kada se završila večernja služba, svi su otišli na večeru u manastirski konak, ali mene niko nije pozvao. Još od jutra me je pobolijevao stomak a bio sam i gladan. Naravno, u manastiru ništa nije moglo da se kupi. Ljudi su izlazili iz trpezarije poslije večere i zadovoljni i nasmijani prolazili pored mene. Padala je noć ali mene i dalje niko nije primjećivao. Slušao sam kako četiri starca pred konakom raspravljaju o tome da li je uticaj televizije štetan.
Jedan monah, mršav i duge tanke brade, pod stoljetnim drvetom okretao je dugačke brojanice. Sjedao sam prekoputa njega, zgrčen od gladi i bola u stomaku. Sestra monahinja donijela mu je čaj. Ne znam kojim sam novcem u tom trenutku bio spreman da platim taj čaj, vjerovatno svim što sam imao. Međutim, ne samo da nisam bio ponuđen čajem nego nisam bio ni primijećen. Kako je noć odmicala, ja sam se sve više pretvarao u takoreći nebiće. U međuvremenu je postalo i hladno, a mene još uvijek niko nije pitao zašto sjedim tu sâm. Sve sam više i sâm vjerovao da ja, koji tu naizgled stojim, i ne postojim.
Niko se nije zapitao čak ni ono najosnovnije – ko sam? Napokon mi je jedan mladić prišao i upitao me da nisam možda došao s nekim vladikom. – Ne, ja sam iz Bogoslovije, rekao sam. Produžio je svojim putem. Tek negdje u jedan sat iza ponoći naišao je jedan drugi čovjek zapitavši me zašto sjedim tu sâm i zgrčen. Rekao sam da nikoga ne poznajem, da je izgleda moja greška što sam tu došao sâm. Poveo me je u jedan hodnik u manastirskom konaku i tu mi je namjestio da prespavam do jutra, zamolivši me da ustanem prvi, kako me niko ne bio spazio, jer mnogobrojni gosti koji su došli sa svih strana već odavno spavaju i neće me primijetiti ako narednog jutra ustanem prije svih. Sutradan je bilo mnoštvo naroda na liturgiji. Pričestivši se i dobivši naforu, molio sam Hrista da umnoži hljebove u meni, kako bih utolio bjesomučnu glad. To se možda zaista i dogodilo jer je bol u stomaku minula nakratko. Najpre sam kratko posjedio na groblju iznad manastira, pokušavajući da sagledam svu veličanstvenost prirode. Sišao sam potom na stanicu, sjeo u voz i vratio se u Beograd.
Poslije sam se bezbroj puta u životu prisjetio tog malog iskušenja i dragocjenog iskustva, kada sam, kao što već rekoh, prvi put postavio samom sebi pitanje – kome ja pripadam? I kako to da zajednica u pomenutom manastiru, koja je za mene bila važna, nije prepoznala moju želju da joj pripadam i da od nje budem prihvaćen? To moje neveselo mladalačko iskustvo imalo je protivtežu u jednom drugom, dijametralno suprotnom događaju.
Opširnije u štampanom izdanju NIN-a od 13.8.2020.
