Ivica Ivanišević, kolumna za ''Slobodnu Dalmaciju'', 13.6.2020.
Jedina valuta kojom raspolaže (bilo koji) kandidat na izborima jest njegova vjerodostojnost.
Jedina valuta kojom raspolaže (bilo koji) kandidat na izborima jest njegova vjerodostojnost.
Želi li osvojiti glasove, mora uvjeriti birače da ih zaslužuje, da je vrijedan njihovih simpatija.
To, naravno, ne znači da izbore dobivaju samo kreposna i časna gospoda odnosno dame. Upravo suprotno, pobjedu često osvajaju lažljivci i protuhe, koji su, međutim, vješti manipulatori i zavodljivi prevaranti.
O lijepome broju kandidata ne znamo doslovno ništa, jer nikada prije za njih nismo niti čuli.
U takvim slučajevima ravnamo se prema činjenici iz koje stranke dolaze. Jer, kao što postoje ljudi u koje manje ili više vjerujemo, postoje i partije: od jednih bismo se najradije razbježali po šumama i gorama, dok druge poštujemo ili barem podnosimo.
MAGLOVITA PERSPEKTIVA
Nezavisni kandidati tu su u pomalo nezavidnoj poziciji, jer ne mogu računati na to da će ih ugled odnosno rejting matične stranke pogurati.
Oni se mogu osloniti samo na vlastite biografije, dosljednost koju su svjedočili – ili nisu – u svome javnom odnosno političkom radu.
Kako u tome smislu stoji, recimo, Nino Raspudić, talijanist kojega Wikipedija predstavlja kao filozofa i književnika?
Na prvi pogled, sasvim dobro, jer se radi o čovjeku koji je već desetak godina prisutan u medijskom prostoru ove zemlje kao gorljivi zagovornik vrijednosti koje raznježuju desničare.
Već na drugi pogled, javljaju se manji problemi, koji u trećem laufu poprimaju ozbiljne, mogli bismo reći i dramatične razmjere.
Predodžba o Raspudiću kao o stamenom i čvrstom, dakle, pravovjernom Hrvatu prvo je naprsla kad je otkriveno da je bio povremeni suradnik Feral Tribunea, što danas djetinjasto ne želi priznati ni kad mu pod nos stave neki od tih ranih radova.
No, tek bi treći pogled na njegov javni lik mogao ozbiljno naškoditi Raspudićevoj (željenoj) reputaciji čovjeka kojemu se može vjerovati.
O pogledu se ovdje radi u najdoslovnijem smislu, jer je dotični do prije samo nekoliko godina pred sobom imao vrlo maglovitu perspektivu.
Na web stranici jedne privatne zdravstvene ustanove zahvalni pacijent Nino Raspudić ovako je opisao svoje iskustvo skidanja dioptrije laserskom intervencijom:
„Prije davnih 27 godina, u sedmom osnovne, na sistematskom pregledu su mi dijagnosticirali kratkovidnost -0,5 i -0,75, a vrlo brzo, do kraja gimnazije, dioptrija je narasla na -5 i -6.
Nekoliko godina nosio sam naočale, poslije leće, uz sve tegobe koje to nosi sa sobom. Nisam imao jasnu predstavu što znači lasersko skidanje dioptrije.
Mislio sam da je to sve skupa puno bolnije, puno složenije i da postoperativni oporavak traje duže. Međutim, kad sam se odlučio na taj korak u Klinici Svjetlost, oduševio sam se. Sam zahvat nije bolio, otišao sam doma, taj dan nakon operacije se leži u mračnoj sobi.
Nakon što sam odspavao dva sata, otvorim oči i nakon 27 godina vidim savršeno, sutra sam već vozio automobil.
Fascinantan mi je taj osjećaj, osjećao sam se kao dijete od godinu dana kada prohoda, dočepa se nogu pa mu je drago hodati, tako je meni drago gledati bez ikakvih pomagala, nakon toliko godina vidim oštro i savršeno.“
No, pravi ili puni razmjeri Raspudićeve zahvalnosti postali su vidljivi prije nekoliko mjeseci, u jeku afere koja je izbila nakon što je otkriveno da je glavni državni odvjetnik mason.
Žovijalni talijanist cijelu je jednu kolumnu posvetio izrugivanju na račun Nikice Gabrića, oftalmologa koji mu je skinuo dioptriju i velikog meštra „samoprovaljene“ lože „sumnjive akreditacije“, ističu i kako se naši slobodni zidari ponašaju kao bespravni graditelji po principu osnuj ložu, pa ćeš je kad-tad legalizirati odnosno priznati.
Nekoliko godina nosio sam naočale, poslije leće, uz sve tegobe koje to nosi sa sobom. Nisam imao jasnu predstavu što znači lasersko skidanje dioptrije.
Mislio sam da je to sve skupa puno bolnije, puno složenije i da postoperativni oporavak traje duže. Međutim, kad sam se odlučio na taj korak u Klinici Svjetlost, oduševio sam se. Sam zahvat nije bolio, otišao sam doma, taj dan nakon operacije se leži u mračnoj sobi.
Nakon što sam odspavao dva sata, otvorim oči i nakon 27 godina vidim savršeno, sutra sam već vozio automobil.
Fascinantan mi je taj osjećaj, osjećao sam se kao dijete od godinu dana kada prohoda, dočepa se nogu pa mu je drago hodati, tako je meni drago gledati bez ikakvih pomagala, nakon toliko godina vidim oštro i savršeno.“
No, pravi ili puni razmjeri Raspudićeve zahvalnosti postali su vidljivi prije nekoliko mjeseci, u jeku afere koja je izbila nakon što je otkriveno da je glavni državni odvjetnik mason.
Žovijalni talijanist cijelu je jednu kolumnu posvetio izrugivanju na račun Nikice Gabrića, oftalmologa koji mu je skinuo dioptriju i velikog meštra „samoprovaljene“ lože „sumnjive akreditacije“, ističu i kako se naši slobodni zidari ponašaju kao bespravni graditelji po principu osnuj ložu, pa ćeš je kad-tad legalizirati odnosno priznati.
Nino Raspudić je, dakle, čovjek koji je dva puta progledao: prvi put, kad mu je liječnik laserom skinuo dioptriju, i drugi put, kad je shvatio da je isti taj liječnik vrijedan nekoliko kartica razularene sprdnje.
IZRAZI ZAHVALNOSTI
Može li se, dakle, vjerovati čovjeku koji je danas radosni maneken tuđe izvrsnosti i glasno ispovijeda svoju beskrajnu zahvalnost, da bi se već sutra krenuo izrugivati na račun čovjeka kojega je netom beatificirao?
Na to će pitanje odgovoriti birači, premda se debata o Raspudićevoj vjerodostojnosti ne tiče samo njegovih izgleda na izborima, nego može imati i malo šire reperkusije. Nisu, naime, svi medicinski zahvati i pregledi bezbolni.
Postoje i oni invazivni, mučni i bolni.
Da sam na njegovome mjestu, nikad se ne bih podvrgnuo rektoskopiji ili nečemu jednako neugodnom, jer bih se plašio kako će taj pregled odnosno intervenciju izvesti doktor kojemu je poznato kako Raspudić izražava zahvalnost prema medicinskim radnicima.
