Balša Brković, kolumna za ''Vijesti'', 4.7.2020.
Uskoro očekujte izvještaje o ikoni koja je proplakala (vidjela tetka od moga kumare) i stijeni koja je (muškim) glasom progovorila i jasno osudila sporni zakon o crkvenim pitanjima. Neki očevici tvrde da je stijena govorila prepoznatljivim nikšićkim akcentom, a drugi to osporavaju, tvrdeći da naši zemaljski akcenti u božjem izričaju ne igraju nikakvu ulogu. Cinici tvrde da je stijena jedva izgovorila riječ “bilateralno”.
Sa suzama je drugačuje - ikona izgleda plače i ne čekajući da joj pomenu zakon. To više izgleda kao neki opšti stav, nego konkretna osuda.
Takođe, očekujte i rezolutnu podršku za MPC SPC od danilovgradskog esnafa prodavaca sladoleda i preko dvije stotine šumarskih tehničara, drvoprerađivački smjer, opština Šavnik. Sigurno će se oglasiti i budvanski taksisti, a ne bi loše bilo da čujemo i stav žabljačkih penzionera. Sprema se i spisak oko petstopedeset predstavnika predškolskog uzrasta iz svih krajeva Crne Gore, uživaćete u čitanju tih imena...
To je logika kampanje: pismo podrške kolegama “postaje” podrška SPC u Crnoj Gori. Nijansiranje uvijek pogine kad dođu ovakva vremena. Zato je treći put tako izazovno i teško (neki vjeruju - nemoguće) misliti u današnjoj Crnoj Gori.
Crkvu ne zanimaju izbori, nije fascinirana tim kratkim rokovima, zanima je, izvjesno, pozicija ključnog partnera vlasti. Bez ograničenja brojem mandata. Što je, u principu opasno i za samu crkvu, ali mnogo opasnije po društvo.
Crkva, na žalost po crnogorsko društvo, građane izgleda mnogo efikasnije oslobađa straha od vlasti nego li kompletna opozicija svojim višedecenijskim djelovanjem. Tek je to - opasno.
Ipak, ovih dana samo su spiskovi mrtvih stvarni. Sve ostalo je ova ili ona vrsta marketinga.
Priče iz Sandžaka liče na najsumornije atmosfere iz latinoameričke proze - kao Pedro Paramo, recimo - ili ona mjesta u Sto godina samoće kad se broje vagoni koji odvoze mrtve radnike sa plantaža, nakon jedne od pobuna. Takva vrsta očajanja ljudi i ignorisanja od strane vlasti.
Na okrnuta leđa i izvikivanje imena mrtvih rođaka i prijatelja premijerka Brnabić ogorčene ljude naziva “političkim aktivistima”. “Svi ljudi koji su ovdje došli su politički aktivisti”, kazala je Brn. i - gotova priča.
U Skupštini je konačno prošao zakon o istopolnom partnerstvu. Zanimljiv je, očekivano, spektar reakcija.
Konzervativci su konsternirani, tradicionalisti svih boja ovo su doživjeli kao katastrofu, fašisti se zgražavaju iz malograđanskog registra (tako uvijek počinje), ukratko, kad sve to vidite - dovraga, to je zaista veliki i divan dan.
Do posljednjeg časa bilo je neizvjesno, ali, sjetimo se, i AB revolucija je uspjela tek iz drugog pokušaja - ovdje se “novi senzibiliteti” osvajaju sporo i teško, uglavnom i - prevarno.
Zato nam je u doživljaju svijeta tako važna fasada našeg javnog stava, koja nerijetko sasvim odudara od unutrašnjosti, sadržine doma.
Osvrnite se, svima su usne pune slatke evropejstvujušče retorike, a okolo - srednji vijek i ekstaza pseudo tradicije. To vam je ono kad krene kuknjava po matrici - Kako to istopolno partnerstvo? Bog nije tako rekao. (Svi znaju što je Bog rekao ili pomislio - a to znaju samo iz svoje glave. Jadnog li Boga, na kakve je tumače osuđen.)
Demagogija svake vrste u Crnoj Gori je visoko na cijeni. Uvijek je tako bilo, ne zavaravajmo se. Dominacija demagogije uvijek je humus za partitokratiju i javno licemjerstvo. A to dvoje imate na sceni svuda oko nas.
Očekujte nove spiskove. Ovih i onih. Postoji stanovita metafizika spiskova koju nikada ne bi trebalo potcijeniti. Ovdje svako zlo počinje pravljenjem spiskova. Na jedne spiskove odgovoriće se drugim siskovima. A onda nam svima ide - sve po spisku.
