Piše: Dragan Markovina, tekst za Peščanik.net, 23.05.2020.
Bez obzira što su protekli dani u političko-društvenom smislu bili intenzivni u Srbiji i Hrvatskoj, gde se približavaju parlamentarni izbori, najveća društvena previranja, uz rasprave oko suštinskih civilizacijskih pitanja, visoke strasti i angažman praktično cjelokupnog društva odvijala su se u Sarajevu. Pojednostavljeno govoreći, misa za žrtve Bleiburga koju je kardinal Vinko Puljić održao u sarajevskoj katedrali nije se zaustavila tek na prosvjedima antifašista, nego je dobila i nastavak u vidu parlamentarne rezolucije o poštivanju žrtava fašističkih režima i pokreta koja je izazvala dosta prijepora, pored masovnog napuštanja PEN centra Bosne i Hercegovine od strane brojnih pisaca, pri čemu je najviše odjeknuo kolektivni istup Miljenka Jergovića, Ivana Lovrenovića, Željka Ivankovića i Ivice Đikića.
Nije potrebno posebno napominjati kako su svi ovi događaji vratili značajnu količinu netrpeljivosti u javni prostor i to ne samo u komentarima anonimnih čitatelja portala, nego i u istupima konkretnih ljudi, što je činjenica koja zapravo svjedoči o tome da je riječ o raspravi o današnjoj Bosni i Hercegovini i njenoj budućnosti, puno više nego o prošlosti. Samim tim svi prigovori od onih koji smatraju ove rasprave besmislenim i kontraproduktivnim u zemlji koja je praktično kolabirala na svim poljima, od ekonomskih, preko demografskih do socijalnih promašuju bit. Bez minimalnog društvenog i političkog konsenzusa o prošlosti, sadašnjosti i posebno budućnosti zemlje, bilo kakav iskorak iz aktualnog stanja je praktično nemoguć. Kako je uglavnom svima jasno da se šanse za njega vrte negdje oko nule, ostaje nam da vidimo zbog čega je to tako.
Dakle, iz svega navedenog je jasno kako je misa za bleiburške žrtve bila samo povod da u javnom prostoru eksplodiraju sve nataložene društvene frustracije, jednako kao što je jasno da je povod ozbiljan i da nije mogao biti prešućen. Ovdje treba odmah razjasniti da je, što god kardinal Vinko Puljić govorio o tome i koliko god se pravio nevješt i naivan, pozivao na sve žrtve i pokrivao se rezolucijom Europskog parlamenta o dva totalitarizma, misa koju je održao u prvom redu politički, a ne vjerski čin. Budući da je kao takav ispravno prepoznat, izazvao je brojne gnjevne reakcije, kako iskrenih antifašista, tako i onih koji su to prigodno.
Masovna mobilizacija Sarajlija na antifašističkoj platformi rezultirala je s nekoliko vrsta reakcija. Pored navedenih istupanja iz PEN-a, reagirali su sam kardinal Puljić i crkva općenito, HDZ te vodeći intelektualci i mediji bliski HDZ-ovom miljeu i svakako ovisni o volji te stranke, poput intendanta mostarskog HNK Ivana Vukoje. Crkva i HDZ reagirali su gotovo istovjetno, poistovjetivši po tko zna koji put sami sebe i vlastite organizacije s narodom iz kojeg dolaze i usput lažući o svojim namjerama. I jedni i drugi tvrde da ih bole optužbe prema cijelom narodu za ustaštvo, što nije točno, kao i prema njihovim organizacijama, što jeste točno. Ali izbjegavaju reći da su te optužbe za njihovo konkretno djelovanje točne. Prosto je nevjerovatno da HDZ-u koji je imenovao mostarske ulice po ustaškim ministrima smeta da netko javno imenuje njihovu politiku. Preciznije govoreći, upravo su HDZ i najveći dio crkve ti koji se trude Hrvate u cjelini identificirati s ustaškim nasljeđem, što je poražavajuće, lažno i besramno, posebno jer to rade glumeći da to nije istina.
Što se tiče reakcija medija poput Večernjeg lista i Ivana Vukoje, one nisu samo smiješne nego dubinski zabrinjavajuće. Večernji je tako na subotnjoj naslovnici proglasio kardinala Valterom koji brani Sarajevo, dok je Vukoja u tekstu problematičnom na svim razinama, zapravo uvrijedio sve one koji su digli glas protiv mise proglašavajući ih halal-antifašistima. Taj duboko omalovažavajući i patronizirajući ton kojim sve, kako ih on doživljava, eventualne iskrene antifašiste proglašava korisnim budalama jednog nacionalističkog projekta, pored toga što je totalitaran jeste i besramno nadmen. Ako slijedimo Vukojinu misao, svi oni koji se ne slažu s njim nisu u stanju misliti svojom glavom, jer dopuštaju da iz ovih ili onih razloga s njima politički manipuliraju. Jedino je on nezavisni intelektualac i svjetionik slobodne misli koji se na funkciji ravnatelja mostarskog HNK našao tek tako, bez ikakve veze s politikom.
Što nas na koncu dovodi do masovnog istupanja iz PEN-a koje je najsuvislije objasnio Jergović u izjavi za beogradski Danas. On je, naime rekao da ne želi pripadati zajednici koja vidi samo fašizam u manjinskom narodu, a uporno odbija vidjeti fašizam u većinskom narodu, čemu je dometnuo bitnu rečenicu za daljnje razumijevanje ovoga o čemu pišem, potvrdivši ono što ionako svi znamo, da je u pozadini mise u katedrali žal za ustaškom državom.
S te strane je reakcija Ivice Đikića o tome kako je Bleiburg prekompleksna tema koja ne trpi pamfletistički pristup, što je naveo kao razlog istupanja iz PEN centra posve irelevantna, budući da članovi PEN-a koji su potpisali proglas nisu imali nikakvu namjeru debatirati o Bleiburgu, nego su reagirali na politički čin kardinala Puljića. Najzabavnije od svega je što očito ni sam kardinal, kao ni crkva koju predstavlja također nemaju namjeru problematizirati Bleiburg, niti tu temu doživljavaju kao kompleksnu. Dakle da još jednom ponovim, članovi PEN centra koji su potpisali pismo i ljudi koji su demonstrirali protiv mise reagirali su protiv političkog čina sentimentaliziranja ustaške države i upornog odbijanja najvećeg dijela Katoličke crkve, na čelu s njenim vodstvom da prestane sentimentalizirati ustašku državu i prezentirati poslijeratni osvetnički zločina iz svibnja 1945., kao da se on dogodio bez nekog vidljivog razloga i kao da sama činjenica da je do njega došlo omogućuje da se između ustaške države i partizanskog antifašističkog pokreta stavi znak jednakosti.
Ostaje na koncu posljednje pitanje o tome je li među onima koji su se pobunili bilo bošnjačkih nacionalista i općenito postoji li, ne samo snažan bošnjački nacionalizam, nego i onaj građanski? Odgovor na oba pitanja je naravno potvrdan, s bitnom činjenicom da između ustaštva kao koncepta i većinskog nacionalizma kakav god on bio nije ni ljudski, ni intelektualno moguće staviti znak jednakosti. Štoviše i osobno sam upravo na Peščaniku pisao o državotvornom građanskom nacionalizmu, čiji je Željko Komšić simbolički najbitniji predstavnik, ali njegova uloga u pobuni antifašista protiv revizionističkog događaja niti je ključna, niti inicijalna. Tko god u to vjeruje, odbija prihvatiti činjenicu da u Sarajevu i BiH postoji ozbiljan broj ljudi koji jesu dosljedni antifašisti i u stanju su misliti svojom glavom. Na kraju krajeva gotovo svaki od članova PEN-a koji je potpisao reagiranje imao je čitav niz zapaženih antinacionalističkih istupa protiv većinskog nacionalizma, na čelu s Tarikom Haverićem, čija knjiga ‘Kritika bosanskog uma’ razarajuće precizno pokazuje siromaštvo sadržaja i provincijalizam tog nacionalizma. Sve to govori da su oko ovog pitanja stvari puno kompleksnije, nego što se može inicijalno učiniti površinskim iščitavanjem i zahtijevaju znatno nijansiraniji pristup od odnosa prema osvetničkom zločinu s kraja rata.
