Zlatko Crnčec, kolumna za ''Novi list'', 8.6.2020.
Hrvatska, dakle, na sjeveru i istoku ima dvije susjedne države čiji čelnici, neizravno, a opet dovoljno jasno, daju do znanja da je ovo što je danas službeno Hrvatska tek njihov privremeno okupirani teritorij.
Hrvatska, dakle, na sjeveru i istoku ima dvije susjedne države čiji čelnici, neizravno, a opet dovoljno jasno, daju do znanja da je ovo što je danas službeno Hrvatska tek njihov privremeno okupirani teritorij.
Mađarski premijer Viktor Orban ponovo je zaplakao za Velikom Mađarskom. Na svom je Facebook profilu objavio video na kojem se Rijeka spominje u kontekstu mađarskog mora. Zaista je nevjerojatno da Orban to radi u 21. stoljeću. Istina jest da je Trianonski sporazum bio svojevrsna kazna Ugarskoj. Čak tri milijuna Mađara ostalo je živjeti izvan mađarske države. Pobjednici Prvog svjetskog rata nisu imali previše obzira prema pobijeđenima. Medutim, otkud Orbanu ideja da bi sve što je nekada bilo u ugarskom dijelu K&K monarhija po definiciji mađarsko. Pa da onda objavom takvih povijesnih karata na svom Facebook profilu hrabri mađarske srednjoškolce prilikom polaganja velike mature.
Hrvatska, dakle, na sjeveru i istoku ima dvije susjedne države čiji čelnici, neizravno, a opet dovoljno jasno, daju do znanja da je ovo što je danas službeno Hrvatska tek njihov privremeno okupirani teritorij. Naime, i srpski predsjednik Aleksandar Vučić i djelima, pogledati govor u Glini 1995., i riječima, pogledati njegov cjelokupan politički opus, nije baš do kraja siguran da barem trećina od onog što je danas Hrvatska ne bi trebalo biti Srbija. U tu se priču prije godinu i pol upleo tadašnji predsjednik Europskog parlamenta i jedan od čelnika Forza Italije Antonio Tajani koji je u kampanji za europske izbore govorio o talijanskoj Istri i Dalmaciji.
Hrvatska bi politička elita trebala konačno pronaći zajednički način kako odgovoriti na ovakve stvari koje dolaze iz susjednih država. One zasad nisu, a za vjerovati je neće ni biti na bilo koji način povezane s bilo kakvom uporabom sile. U ovom trenutku, nešto takvo čini se potpuno nemogućim. Ako u našem susjedstvu i bude bilo kakve ozbiljnije političke nestabilnosti, ona će se dogoditi u susjednoj BiH u kojoj ne funkcionira ništa, a razina političke kulture, kao što se nedavno moglo i vidjeti na ulicama Sarajeva, moguće je čak i na nižoj razini nego je bila 1990. godine. Ali čak da se tamo nešto zaista i dogodi, nadamo se istinski da neće, to bi ugrozilo gospodarstvo Hrvatske, ali ne i njen teritorijalni integritet.
Mađarska je tijekom Domovinskog rata jako puno pomogla Hrvatskoj i bila jedna od najboljih prijatelja. I ovi sporovi vezani za karte i spomenike zaista su stvar davne prošlosti. Radi se o događajima otprije skoro 150 godina. I oni potpuno nepotrebno zagađuju odnose dviju zemalja. Ali hrvatska bi strana jasno i glasno trebala pokazati da nije ona ta koja je odgovorna za to. I jasno kazati Orbanu da pretjeruje. I da je vrijeme da prekine s takvim stvarima. Ali najvažije je ovdje da najveći hrvatski problem u ovom slučaju nisu ni Orban, ni Vučić, ni Tajani. Problem je domaća politička elita koja oko ovih stvari ne može pronaći zajedničku poziciju. Pa desnica optužuje ljevicu za manjak domoljublja, čitaj jugonostalgiju i tendenciju za kulturnom, sportskom i svakom drugom ako ne baš integracijom, a ono bliskom suradnjom sa zemljama bivše Jugoslavije. I to posebno s onom gdje se nalazi glavni grad bivše države.
S druge pak strane ljevica lupa po desnici i optužuje je za blagonaklonost prema Orbanu koji ne vidi ništa problematično u najobičnijem političkom razbojstvu koje je 1869. dovelo do toga da Rijeka potpadne izravno pod Budimpeštu. Desnica nikako da razdvoji činjenicu da Orban jest dijelom u pravu u svojim sukobima s EU establišmentom, posebno u gospodarskim pitanjima, ali da istovremeno radi stvari koje oni nikada ne bi oprostili ne samo Vučiću nego bilo kojem drugom čelnom čovjeku Srbije. A domaća bi se desnica konačno trebala transferirati u 21 stoljeće. I shvatiti da je današnja Srbija daleko od kakve države koja bi mogla na bilo koji način prijetiti današnjoj Hrvatskoj. Da je svijet danas potpuno drugačije mjesto od onog kakvo je bilo prije samo 30 godina.
Dakle domaća politika trebala bi se konačno postaviti jedinstveno prema ovakvim pojavama. Gore spomenute stvari u velikom dijelu zaista pripadaju povijesti. Ono što govori spomenuti trojac više je za njihovu domaću nego vanjsku uporabu. Ali jasno stajalište oko ovih stvari, koje imaju malu konkretnu, ali zato veliku simboličku važnost, dovelo bi do toga da ono bude jasnije i u slučaju puno opipljivijih stvari. Kao što je gospodarstvo.
