Mira Furlan, iz intervjua za nedeljnik ''NIN'', 23.4.2020.
Vlastodršci svoje podanike nastoje držati u uverenju da nemaju izbora osim onog propisanog. A što ako ipak imaju? Što ako je ipak moguće napraviti izbor u situaciji u kojoj izbora navodno nema? Sama ta pomisao je opasna po sistem i zato subverzivna. Ali upravo ta pomisao je put do slobode
Za najveći deo publike iz zemalja bivše Jugoslavije, glumica Mira Furlan nije ostarila, iako dostojanstveno gazi sedmu deceniju života i iako je među retkima koji su u holivudskoj proizvodnji snova našli svoje mesto. Pored najočiglednijeg razloga tog raskoraka – Furlan pleni mladalačkom lucidnošću, s najmanje jednim prstohvatom životnog iskustva – važna je i činjenica da je Jugoslaviju napustila pre no što je ratni kuršum počeo da rikošetira od republike do republike. Pri izboru strane barikade, odabrala je treću opciju, ubedljivo najređe razmatranu, naime, opciju da se od barikade udalji. Shodno tome, kao da je u kolektivnoj svesti zauvek ostala „naša Mira“, dvostruka dobitnica Zlatne arene u Puli, Ankica Vidmar iz Zlatnom palmom nagrađenog filma Otac na službenom putu, rečju, jemstvo da se pre rata zaista i živelo. Utoliko ima neke slatko-gorke simbolike u činjenici da ju je krajem prošlog meseca iz Rijeke bezmalo ispratilo trijumfalno javno izvođenje Opera Industriale u okviru projekta „Rijeka – Evropska prestonica kulture 2020“, koje slavi radničko i antifašističko nasleđe primorskog grada, a da ju je u Americi dočekao, pa, Donald Tramp.
Kako se osećate ovde, a kako tamo?
„Pozvat ću nikog drugog doli Boba Dilana da mi pomogne odgovoriti na ovo pitanje:
„Feel like I’m drifting,/Drifting from scene to scene,/I’m wondering what in the devil/Could it all possibly mean? (Čini se kao da plutam,/Plutam od scene do scene,/Pitam se koji đavo sve to znači.) Highlands, s albuma Time out of mind.
Različite lokacije, različiti likovi, različite scene. Sve tako različito a tako slično.
Rijeka mi se uvukla pod kožu, kao i cijeli taj kraj: Kvarner, Istra. Na projektu u Rijeci sam imala svoj autorski segment pa sam dosta pisala, radila na svom tekstu sa odličnim, pametnim dramaturginjama i s režiserom Marinom Blaževićem u kojeg sam imala potpuno povjerenje. Šetala sam pored mora. Nisam se zaista imala na što požaliti. Sad sam ovdje, u samoizolaciji, na sreću u kući s vrtom (što je u ovom strašnom času velika privilegija zbog koje sam svaki dan zahvalna) i sa svojom familijom, kako ljudskom, tako mačjom. Pokušavam se ne predati očaju i depresiji. Pokušavam sebe natjerati da počnem ponovno raditi na svojim započetim a nikad dovršenim projektima, bili oni spisateljski ili – mnogo važnije! – oni kućanski (npr. konačno očistiti sve one prašne kutke po kući, baciti sve novine i časopise sa označenim važnim člancima koje nisam uspjela pročitati i koje očito nikada neću pročitati itd. itd.).
Ako Tramp već deluje nesvestan opasnosti koju COVID-19 predstavlja, kako se ponašaju obični Amerikanci, i to u nedelji u kojoj ih je čak 3,3 miliona ostalo bez posla?
Čini se kao da idemo direktno u katastrofu. Zastrašujuće je da je na čelu parade u ovom apsolutno jezivom trenutku upravo Tramp. Sve je neshvatljivo već duže vrijeme. (Možda je uvijek i bilo – vidi gore Dilanove stihove!) Pitate kako se ponašaju ljudi ovdje. Do pred nekoliko dana ljudi su još uvijek dolazili u naš kvart ne bi li napravili selfije s Hollywood znakom. Sad su se, mislim, ipak svi prepali i odjednom je tiho i pusto u našem kraju. Čak su i zatvorili sve staze po brdima jer su se ljudi, usprkos svim medicinskim preporukama, i dalje družili i planinarili po holivudskim brdima, što je ovdje vrlo popularna aktivnost. Ljudi (u koje uključujem i sebe – začudo!) teško mogu ozbiljno shvatiti opasnost kad je ona nevidljiva.
Treba još napomenuti da ovdje nema prisile, nema policije koja kontrolira kretanje ljudi i hapsi neposlušne. Sve je na dobrovoljnoj bazi. Kalifornijski guverner Njusom uvijek uporno ponavlja: ovo je samo preporuka, nikako zapovijed.
Autor: Stefan Slavković
Opširnije u štampanom izdanju NIN-a od 23.4.2020.
