Mile Kekin, iz intervjua za nedeljnik ''NIN'', 23.4.2020.
Ne mislim da će pandemija i zemljotres smiriti međunacionalne tenzije između Hrvatske i Srbije. Narodi regije biće još siromašniji, jadniji, besniji i skloniji da za svoj položaj okrive susede, manjine, novinare, masone. Moraju imati krivce, a ne mogu pokazati na svoje vođe, od straha
U momentu kada se nije nazirao kraj partije s nevidljivim protivnikom koji je u prednosti, Zagreb je potresao snažan zemljotres. Mile Kekin, frontmen tamošnjih pank legendi Hladno pivo, uspeo je da sa svojim prijateljima, za samo nekoliko dana, napravi pesmu Ovo će proći, ostvarivši i produkcijske sposobnosti kojima priznaje da nije ranije bio vičan. Korona i zemljotres su mu, pak, otvorili oči, o čemu najbolje svedoči stih da se sreća nikada više ne uzima zdravo za gotovo. Razgovor za NIN, Kekin počinje ovako:
„Vidio sam da preko noći sve može stati, da mogu instantno ostati bez bilo kakvih primanja, postati samo još jedan nezaposleni sredovječni muškarac. Besposlena rok zvijezda, pa ima li šta jadnije? S druge strane naučio sam da mogu vrlo brzo naučiti da sam sebe snimam na laptopu i napravim hit na kućnom studiju, mogu da savladam neke kompjuterske programe za koje sam mislio da sam preglup da ih ikad shvatim. Korona u kombinaciji sa egzistencijalnim strahom brzo liječi strah od novih tehnologija.“
Kako je izgledalo stvoriti pesmu za kratko vreme, i to u okolnostima gde jedni kažu da treba „ostati doma“, a drugi da se mora izaći napolje?
Dosta kaotično, ali barem nisam ovaj puta imao nikakvih problema s inspiracijom. Gdje god se okreneš, cijelo čovječanstvo priča samo o jednoj temi. Krenuo sam ju pisati nakon nekoliko upita novinara da kažem u etar nešto prigodno, u stilu: perite ruke, ostanite doma, držite distancu, pa rekoh sebi: idem napisat pjesmu o tome. Krenuo sam prvo pisat neku zezanciju ali sam brzo skužio da mi nije do šala i pošalica pa sam se počeo pitati što bih ja htio čuti da mi netko kaže. Nitko sad nema živaca za složene metafore, reci mi kratko i jasno što želim čuti a to je da će ovo proći. Onda se dogodio još i taj potres, koji mi u svakom i u doslovnom i u duhovnom smislu zatresao tlo pod nogama. Čudno je kad se nađeš u dva filma katastrofe istovremeno. Sklonio sam se s familijom na par dana kod prijatelja u vikendicu i tamo dovršio pjesmu Ovo će proći a da bi zvučalo uvjerljivije pozvao sam masu kolega da mi se pridruže. Neću sad nabrajati da nekog ne izostavim, ali mi je jedan od većih komplimenata da su svi, ama baš svi, pristali i hvala im na tome. Po reakcijama publike vidim da smo očito pogodili publiku u živac i rekli im ono što sad moraju čuti, da će ovo sranje proći.
Zemljotres i korona kao da su ispisali novu stranicu u knjizi koja govori o Hrvatskoj i Srbiji. Jesu li aplauzi, koje u znak podrške upućujemo jedni drugima, dobar put da se knjiga nastavi u pravcu koji ne poznaje nacionalizam?
Naravno da je lijepo kad te susjedi moralno podrže i pitaju je l’ sve O.K. nakon ovakve katastrofe, jer je Zagreb stvarno ozbiljno stradao od zemljotresa, a naročito povjesni centar koji najviše privlači turiste. Ipak, nisam nešto preoptimističan što se tiče smirivanja međunacionalnih tenzija. Nakon ove pandemije narodi regije će biti još siromašniji, još jadniji, bijesniji i samim tim još skloniji da za svoj položaj okrive susjede, manjine, novinare, masone. Moraju imati krivce ali ne mogu pokazati na svoje vođe, od straha. Uvijek je lakše kriviti druge nego pogledati u ogledalo i priznati da si baš ti zaokružio tu budalu da ti sudbinu kroji.
Autori: Dejana Vukadinović, Stefan Petrović
Opširnije u štampanom izdanju NIN-a od 23.4.2020.
