Dragan Markovina, tekst za Peščanik.net, 01.05.2020.
U to da će Vučićev pad biti spektakularan nije bilo nikakve sumnje još od prvih dana od kad je preuzeo vlast, ali kako se događaji ubrzavaju i poprimaju sve bizarnije i nasilnije oblike postaje jasno da će kraj njegove vladavine biti jedan od prijelomnih događaja u novijoj povijesti zemlje. Bez obzira na to što je u toj kategoriji konkurencija strašna. Njegovo razdoblje je najsličnije Miloševićevom, bez obzira na njihove nominalne ideološke razlike, koje su ionako bagatelizirane u tadašnjoj koaliciji socijalista i radikala, u kojoj je i sam Vučić bio faktor. Iza te nominalne razlike u sadržajnom smislu stajala je i stoji ista nacionalistička politika, koju u operativnom smislu odlikuju dvije karakteristike. Apsolutna sebičnost i izostanak bilo kakve osjetljivosti za druge s jedne strane te potpuna instrumentalizacija države s druge. Postoji naravno i bitna personalna razlika između njih dvojice, budući da je Milošević minimizirao pojavljivanje u javnosti i uvijek je pazio što javno govori, dok je s Vučićem dijametralno suprotno. Međutim, ono u čemu se gotovo u potpunosti poklapaju je tehnologija održavanja na vlasti, s tom razlikom što je Vučić kontrolu medijskog prostora i javnosti općenito, kao i način amortiziranja demonstracija protiv režima, ne samo preuzeo od Miloševića, nego i nadogradio. Ipak, unatoč toj apgrejdanoj varijanti tehnologije vladanja i znatno većoj kontroli kompletnog života u odnosu na devedesete godine, sve skupa izgleda kao loša repriza tog razdoblja. Vučićeva je zapravo jedina sreća, zbog koje se još uvijek uspijeva održati na vlasti, u tome što za razliku od Miloševića nema ozbiljnu opoziciju koja bi imala kapacitet za pokretanje zaista masovnih demonstracija. No, svi su izgledi da će tu olakotnu okolnost kojoj je umnogome i sam pripomogao, prokockati zbog vlastitog karaktera. Iako je, naime, i jednom i drugom bilo nezamislivo da ikada odu s vlasti, Milošević je bio dovoljno racionalan da zna kako mora ostaviti nekakvu iluziju slobode, da mora imati neke medije i opozicionare za pokazivanje da je s njegovom vlašću sve u redu, dok kod Vučića to potpuno izostaje. Stoga je njega nemoguće tumačiti racionalnim metodama, budući da se sve svodi na kontinuirani reality show, u kojem on izgleda kao križanac Silvija Berlusconija i Milana Bandića, zabavljač i onaj koji rješava sve probleme u jednoj osobi. Ovo je jedna od dvije ključne slabosti koja će dovesti do kraja njegove vlasti. Druga je vezana uz policijski sat i nasilje nad vlastitim građanima, pri čemu je pravno puno ozbiljniji problem neustavnost svega što je sada na snazi, ali bi mu od pravnog problema puno bitniji trebao biti taj da je značajan dio populacije koja mu je inače bila sklona doveo do točke pucanja. To će u prvoj fazi rezultirati građanskim neposluhom, a u drugoj masovnim izlaskom na izbore i glasanjem za bilo koga drugoga samo da bi ga uklonili s vlasti. Tom scenariju se Vučić može opirati još neko vrijeme, organizacijom kontramitinga, poput ovih koje upravo gledamo po beogradskim zgradama, ali je i najnaivnijima jasno kako se na njima ne sudjeluje iz uvjerenja, nego iz interesa, dok u demonstrativnim akcijama protiv njegove vlasti ljudi sudjeluju iz uvjerenja i lišeni straha. Očito je kako Vučić i njegovi to nisu osvijestili, ali što samovolja, ignoriranje političkih protivnika, građana u cjelini ili medija koji mu nisu skloni duže potraje i bude intenzivnije, odlazak s vlasti će biti spektakularniji.
U to da će Vučićev pad biti spektakularan nije bilo nikakve sumnje još od prvih dana od kad je preuzeo vlast, ali kako se događaji ubrzavaju i poprimaju sve bizarnije i nasilnije oblike postaje jasno da će kraj njegove vladavine biti jedan od prijelomnih događaja u novijoj povijesti zemlje. Bez obzira na to što je u toj kategoriji konkurencija strašna. Njegovo razdoblje je najsličnije Miloševićevom, bez obzira na njihove nominalne ideološke razlike, koje su ionako bagatelizirane u tadašnjoj koaliciji socijalista i radikala, u kojoj je i sam Vučić bio faktor. Iza te nominalne razlike u sadržajnom smislu stajala je i stoji ista nacionalistička politika, koju u operativnom smislu odlikuju dvije karakteristike. Apsolutna sebičnost i izostanak bilo kakve osjetljivosti za druge s jedne strane te potpuna instrumentalizacija države s druge. Postoji naravno i bitna personalna razlika između njih dvojice, budući da je Milošević minimizirao pojavljivanje u javnosti i uvijek je pazio što javno govori, dok je s Vučićem dijametralno suprotno. Međutim, ono u čemu se gotovo u potpunosti poklapaju je tehnologija održavanja na vlasti, s tom razlikom što je Vučić kontrolu medijskog prostora i javnosti općenito, kao i način amortiziranja demonstracija protiv režima, ne samo preuzeo od Miloševića, nego i nadogradio. Ipak, unatoč toj apgrejdanoj varijanti tehnologije vladanja i znatno većoj kontroli kompletnog života u odnosu na devedesete godine, sve skupa izgleda kao loša repriza tog razdoblja. Vučićeva je zapravo jedina sreća, zbog koje se još uvijek uspijeva održati na vlasti, u tome što za razliku od Miloševića nema ozbiljnu opoziciju koja bi imala kapacitet za pokretanje zaista masovnih demonstracija. No, svi su izgledi da će tu olakotnu okolnost kojoj je umnogome i sam pripomogao, prokockati zbog vlastitog karaktera. Iako je, naime, i jednom i drugom bilo nezamislivo da ikada odu s vlasti, Milošević je bio dovoljno racionalan da zna kako mora ostaviti nekakvu iluziju slobode, da mora imati neke medije i opozicionare za pokazivanje da je s njegovom vlašću sve u redu, dok kod Vučića to potpuno izostaje. Stoga je njega nemoguće tumačiti racionalnim metodama, budući da se sve svodi na kontinuirani reality show, u kojem on izgleda kao križanac Silvija Berlusconija i Milana Bandića, zabavljač i onaj koji rješava sve probleme u jednoj osobi. Ovo je jedna od dvije ključne slabosti koja će dovesti do kraja njegove vlasti. Druga je vezana uz policijski sat i nasilje nad vlastitim građanima, pri čemu je pravno puno ozbiljniji problem neustavnost svega što je sada na snazi, ali bi mu od pravnog problema puno bitniji trebao biti taj da je značajan dio populacije koja mu je inače bila sklona doveo do točke pucanja. To će u prvoj fazi rezultirati građanskim neposluhom, a u drugoj masovnim izlaskom na izbore i glasanjem za bilo koga drugoga samo da bi ga uklonili s vlasti. Tom scenariju se Vučić može opirati još neko vrijeme, organizacijom kontramitinga, poput ovih koje upravo gledamo po beogradskim zgradama, ali je i najnaivnijima jasno kako se na njima ne sudjeluje iz uvjerenja, nego iz interesa, dok u demonstrativnim akcijama protiv njegove vlasti ljudi sudjeluju iz uvjerenja i lišeni straha. Očito je kako Vučić i njegovi to nisu osvijestili, ali što samovolja, ignoriranje političkih protivnika, građana u cjelini ili medija koji mu nisu skloni duže potraje i bude intenzivnije, odlazak s vlasti će biti spektakularniji.
