Dekan FDU u suzama: Studente nam hapse, profesore pritiskaju, a traže da se ponašamo kao da je sve u redu

Miloš Pavlović, dekan FDU, rekao je da je osmoro studenata, saradnika i nastavnika sa ovog fakulteta privedeno. Pojedini su, dodaje, uhapšeni bez ikakvog osnova.

U proteklih 48 sati uhapšeno je osmoro njegovih kolega sa Fakulteta dramskih umetnosti (FDU), rekao je dekan Miloš Pavlović.

"Neki od njih su privođeni bez naloga, bez obrazloženja i bez pravnog osnova. Svi su nakon ispitivanja pušteni na slobodu, što jasno pokazuje da nikakvog razloga za njihovo zadržavanje nije ni bilo. Smatrali smo da je naša dužnost da sve neophodne i tačne informacije čujete direktno od nas. Jer naši studenti, naše koleginice i kolege ne mogu biti svedeni na brojke, ni prepušteni insinuacijama i manipulacijama", rekao je on.

Njihova zajednica je postala meta organizovanog i sistemskog zastrašivanja, dodao je.

"Svedočimo otvorenoj represiji, ne samo nad institucijama i zakonima naše države", kazao je.

To je, naveo je, represija nad slobodom mišljenja, nad slobodom izražavanja, pravom na mirno okupljanje.

"Uvek smo stajali protiv svakog oblika nasilja i za demokratsko, nenasilno rešavanje društvenih konflikata. Ali ono čemu danas prisustvujemo sa najviših državnih pozicija, kroz institucije i kontrolisane medije, nije poziv na dijalog. To je ciljano targetiranje, disciplinovanje i pokušaj da se uguši svaki kritički glas", rekao je dekan Pavlović.

U trenutku kada se studenti hapse, profesori izlažu pritiscima, a njihov rad delegitimizuje, od FDU se očekuje da se ponašaju kao da je sve u redu, kazao je dekan kroz suze.

"Svaka takva simulacija normalnosti danas znači negiranje stvarnosti. A stvarnost je vanredna. Stvarnost su svakodnevna hapšenja, perfidno i neprekidno zastrašivanje, urušavanje poverenja u institucije i stvaranje emocionalne sigurnosti i poniženja. Stvarnost je to da više ne znamo da li ćemo biti prevedeni zbog mišljenja, zbog prisustva na skupu ili samo zbog toga što smo deo škole koja slobodno misli", istakao je.

FDU se nalazi pod ozbiljnim pritiscima, dodao je.

"Naši studenti se osećaju nezaštićenim. Naši saradnici strahuju za svoju bezbednost. Naši profesori se pitaju da li će im sledeći čas biti poslednji, ne zbog akademskih propusta, već zbog insistiranja na akademskom integritetu i etici. Sve to se dešava dok oni koji su institucije urušili, sad pokušavaju da ih upotrebe protiv nas, da nas kazne, da nas utišaju, da nas prevaspitaju. Ali Fakultet dramskih umetnosti nije i neće biti mesto straha, već prostor slobodne misli, stvaranja i odgovornosti. Stojimo uz pravo na otpor, na pitanje, na sumnju. Stojimo uz pravo na slobodu", podvukao je.

Zahtevaju hitan prekid represije, prestanak targetiranja fakulteta i svih njegovih članova, kao i jasnu garanciju da sloboda izražavanja, umetničkog delovanja i akademske kritike neće biti kriminalizovane.

"Posebnu zahvalnost dugujemo svim pravnim zastupnicima, koji potpuno solidarno, stručno i pro bono pružaju pravnu pomoć uhapšenim i privedenim", zaključio je.

Izvor: N1

Sofija Mandić: Ovo je kraj režima, Vučić gubi vezu sa realnošću, policija sprovodi teror nad građanima

Sofija Mandić iz Centra za pravosudna istraživanja izjavila je da je ovo „terminalna faza režima“ u Srbiji. Ocenila je da je Aleksandar Vučić izgubio vezu sa realnošću, da postupci policije prema građanima predstavljaju „teror“ i pozvala Ivicu Dačića da odgovori na pitanje da li je u Srbiji angažovana pomoćna policija.

Blokade, na koje su pozvali studenti, počele su od rano jutros širom Srbije. Policija je privela građane u Kragujevcu, Novom Sadu, Beogradu, a među njima su i studenti, profesori, maloletnici.

„Mogu samo da ponovim ono što je uhapšeni Stevan (Filipović) rekao, a to je da se radi o teroru. Dakle, o državnom teroru nad građanima; postoje pokušaji da se pronađe neki zakonski osnov za npr. hapšenje nekog na trotoaru ili nekog ko prelazi pešački prelaz, ali mi za to nećemo naći osnovu u zakonu. Ljudi bivaju uhapšeni, kao što je rekla jedna nastavnica iz Novog Sada, jer je trenutno pravo na mirno okupljanje poistovećeno sa remećenjem javnog reda i mira. To ne može biti tako“, rekla je za N1 Sofija Mandić.

"Razlozi za hapšenja ne postoje"

Dodala je da je važno da građani nastave da rade ono što su radili i do sada - da ne rade ništa što bi drugoj strani dalo izgovor za hapšenje".

„Mislim da je dobro ono što je radio Srđan Milivojević, dakle umesto da se policajci vređaju, da im se čitaju zakon, Ustav, zakletve, dakle da apsolutno naša strana treba da minimizuje razloge za hapšenje, ali oni u ovom trenutku svakako ne postoje“, naglasila je Mandić.

Rekla je da je princip „srazmernosti u Zakonu o policiji detaljno razrađen i da policija može da upotrebi samo onu silu koja je neophodna“.

„Ako vam se neko ni na koji način ne suprotstavlja, ako je miran, ako možete da ga legitimišete - možete da mu izdate neko upozorenje itd. Mi vidimo da policajci masovno dodiruju građane, fizički ih pomeraju; videli smo udarce pesnicama ispred Pravnog fakulteta. To su sve stvari koje njima apsolutno nisu dozvoljene, i krše princip srazmernosti koji je određen zakonom i međunarodnim standardima“, objasnila je Sofija Mandić.

Mandić je naglasila da ne postoje uslovi za bilo kakvu primenu sile policije kada se „ljudi sponatno okupljaju, u skladu sa Zakonom o javnom okupljanju i koji nikome ne prete“.

"Terminalna faza režima"

Rekla je da je ovo „terminalna faza ovog režima „i da će „dan za odgovornost doći“.

„Tako da mislim da oni treba da razmišljaju i o sebi“, rekla je Mandić.

Podsetila je da su nevladine organizacije saopštile da „postoje sumnje da su neki ljudi uveženi u policiju“.

„Dakle, da su im date uniforme i da su im date „fantomke“ kao vrsta prevencije otkrivanja da se to desilo. Da je tako nešto moguće, vidimo iz različitog postupanja obične policije. Oni deluju da nevoljno rade to što rade, da nevoljno stoje između prostorija SNS-a i građana, dok oni kod Pravnog fakulteta deluju veoma ambiciozno da tuku građane“, kazala je Mandić.

Rekla je da svaki policajcac zna da ne sme da uđe na fakultet bez poziva dekana.

„Ovi ljudi (kod Pravnog fakulteta) to nisu znali. Postavlja se pitanje zašto nisu znali. Mogu da kažem - potencijalno jer nisu policija, jer nisu školovani za taj poziv, pa ne znaju“, rekla je Mandić.

Dodala je da bi na to pitanje mogao da odgovori ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić.

„Zakon o policiji, nažalost dozvoljava korišćenje pomoćne policije da u određenim uslovima, kao što je ugrožavanje unutrašnje bezbednosti, možete da angažujete ljude koji nisu ovlašćena službena lica, da im dodelite značke, i da postupaju - ali i oni imaju obaveze koje imaju policijski službenici“, objasnila je Mandić.

Predsednik Srbije Aleksandar Vučić pozvao je sinoć građane na mir.

"Molim ih ne samo kao predsednik Republike, ne kao čovek koji je dobio najveće poverenje građana. Molim ih kao običan čovek da to ne čine, da se urazume, da ne mrze toliko svoju zemlju, da shvate da su to teška krivična dela i suprotna Zakonu o bezbednosti saobraćaja, suprotna ustavnim normama o slobodi kretanja. I mi ne želimo da reagujemo, mi prosto izbegavamo upotrebu sile", rekao je Vučić.

Osvrćući se na tu izjavu, Sofjia Mandić je rekla da ne može da ne pomene Vučićevu odluku da pomiluje četvoricu aktivista koji su u novembru napali studente, a jednoj devojci polomili vilicu.

„Da li je teško krivično delo polomiti nekom vilicu? Ako jeste, onda je on pomilovao osobe koje su učinile teško krivično delo i stavio svoj potpis na napad na devojku u Novom Sadu. Stavio je taj potpis unazad, retrokativno za taj napad, ali je unapred podržao sve oni koji bi mogli da dođu na ideju da učine nešto slično“, rekla je Mandić.

Ocenila je da je Aleksandar Vučić podseća na Slobodana Miloševića „u poslednjim fazama“ vladavine.

„To je izgledalo upravo ovako - on sedi sam u nekoj prostoriji i obraća se naciji, ali to je tada bio, a i sad je, čovek koji je u potpunosti izgubio dodir sa realnošću, ali i kontrolu na terenu nad onim što se dešava“, navela Mandić.

Rekla je da vesti u Srbiji sada jesu „tmurne", ali da joj se čini da je „ovo kraj režima“.

„U subotu su poslate poruke - ljudi se ne plaše. Nakon što su 15. marta doživeli zvučni top, opet su izašli na ulicu. Čini mi se da ljudi koji su uhapšeni veselo izlaze iz policijskih stanica, ne plaše se hapšenja, ne plaše se ovog režima i to je kraj“, zaključila je za N1 Sofija Mandić iz Centra za pravosudna istraživanja.

Izvor: N1

Milivojević: Danas ćemo predati EU imena policajaca koji su prekoračili ovlašćenja - predložićemo da im se zabrani ulazak u Uniju

Predsednik Demokratske stranke i narodni poslanik Srđan Milivojević najavio je da će danas predati EU imena i prezimena policajaca koji su kršili Zakon o policiji, Ustav Srbije i druge zakone i predložiće da svi policajci koji su prekršili i prekoračili službena ovlašćenja, "zlostavljali i maltretirali građane, dobiju zabranu ulaska u zemlje EU.

"Ta kazna ima dvostruki efekat. Prvi je, neće moći da odu tamo i drugi je, po padu režima neće moći da pobegnu nigde iz Srbije", poručio je Milivojević ispred policijske stanice u Majke Jevrosime.

U toj stanici se nalaze danas privedeni građani iz Starog grada koji su blokirali raskrsnice u okviru opšte blokade širom Srbije.

Kako je Milivojević rekao, došao je ispred policijske stanice da bi ispunio svoju ustavnu obavezu narodnog poslanika i izvršio neposrednu kontrolu rada Ministarstva unutrašnjih poslova, prema članu 222, stavu 1, koji kaže da Narodna skupština obavlja nadzor nad radom MUP neposredno i preko nadležnog odbora za unutrašnje poslove.

Istakao je da je u obavljanju svojih poslova policija dužna da građanima pruži informacije i savet od značaja za njihovu ličnu i imovinsku bezbednost, kao i druge informacije o radu.

Takođe, pozvao se i na član 27 Zakona o policiji, koji kaže da policija u zajednici razvija saradnju i partnerstvo sa građanima i drugim subjektima zajednice u cilju obavljanja policijskih poslova i rešavanja lokalnih bezbednosnih prioriteta i koordinira zajedničke interese i potrebu stvaranja povoljnog bezbednosnog ambijenta u zajednici.

"Da li je ovo čemu svedočimo stvaranje povoljnog bezbednosnog ambijenta u zajednici", pitao je.

Dok se Milivojević obraćao, policija je ispred stanice u Majke Jevrosime privela reditelja Stevana Filipovića koji je snimao njegov govor.

Izvor: N1

Ako ne znaš šta će biti

Piše: Marko Kostanić, za tjednik ''Novosti''

Ilustracija: Zoran Kardula

Na takozvanom televizijskom semaforu vrijeme je bilo zaustavljeno: 54:33. Sedmerac za Mađare. Izvođenju je pristupio iskusni Máté Lékai, a na hrvatskim vratima stajao je Ivan Pešić. Nakon sučeva zvižduka Lékai je rutinski realizirao pruženu šansu golom u Pešićev lijevi donji kut. Rezultat: 26:30 za Mađare u punoj zagrebačkoj Areni. Zaostatak i kratak period do kraja utakmice nisu bili jedini nepovoljni faktori.

Lijevo iznad zastave i natpisa CRO na televizijskom semaforu pojavio se i mali crveni pravokutnik na kojem je stajalo 2:00. Upućenima u rukometna pravila i signalizaciju bilo je jasno da smo na dvije minute ostali s igračem manje zbog prekršaja za sedmerac.

U tom je trenutku u WhatsApp grupu stigla poruka: “Ne možemo ovo okrenut nikako.” Reakcije na poruku sugerirale su da i ostali članovi grupe dijele stav. Malo više od pet minuta do kraja, četiri gola zaostatka i igrač manje: preokret se činio nedohvatljivim. Međutim, nakon tek dvije minute igre, pred kraj 57. minute, Hrvatska je uspjela smanjiti na 29:30.

U tom trenutku je u grupu stigla nova poruka: “Ma dobivamo ovo sto posto.” I svi su se mahom složili. Ne samo zbog ekspresnog povratka na dohvatljivi rezultat već i zbog govora tijela igrača i očite zbunjenosti Mađara. Svima je u tom trenutku bilo jasno da će Hrvatska pobijediti i proći u polufinale.

Pored ishoda utakmice u tom trenutku je postala jasna još jedna stvar. I inače popularna, tada relativno nova pjesma Marka Perkovića Thompsona “Ako ne znaš šta je bilo”, koju su rukometaši prigrlili kao svojevrsnu himnu, steći će novi status na pogon rezultatskog trijumfa, a Thompsonu učvrstiti reputaciju nacionalne ikone kroz koju progovara hrvatstvo kao takvo. Pored samog konteksta – rukometnog slavlja – u kojem se dodatno afirmirala, riječ je o pjesmi koja je za nekoliko stupnjeva “inkluzivnija” od većine ostalih domoljubnih mu pjesama.

Pod “inkluzivnošću” ne mislimo da je u poželjnu sliku Hrvatske uključio nekakve marginalne skupine ili popustio pred kritikama. Radi se o tome da će ju bez prevelikog ustručavanja ili oklijevanja pjevati i nezanemariv dio onih koji imaju problema s Thompsonovom estetikom i etikom.

U njihovim očima ustupak se opravdava spomenutim kontekstom dodatne popularizacije pjesme, ali i time da se radi – kad bi ju rangirali stupnjem nacionalističkog intenziteta, kao kad se stupnjuje ljutina paprika – o “milanovićevskoj” pjesmi. U refrenu se nabrajaju toponimi kojima se svi ponose bez obzira na ratnu prošlost i “catchy” naslov koji se može koristiti u raznim prilikama kao podloga nekakvoj povijesnoj argumentaciji. Oni samu pjesmu u ovdašnjoj ideološkoj atmosferi čine gotovo pa samorazumljivom.

Rukometna epizoda s jednim od posljednjih hitova tek donekle pojašnjava tako masovnu kupovinu ulaznica za predstojeći koncert Thompsona na zagrebačkom Hipodromu 5. srpnja. Nezabilježena potražnja za ulaznicama većinu je iznenadila i potaknula svojevrsnu mini-analitičku industriju tumačenja fenomena Thompson. Pritom su u optjecaju dva ključna pitanja. Prvo glasi: kako to da pjevač s – najblaže rečeno – relaksiranim odnosom prema ustaštvu uspijeva privući toliku masu publike?

Drugo, više u registru političke znatiželje nego moralne panike: koja je društvena struktura te publike i variraju li njihove motivacije i stavovi? Razne teorije kolaju i pokrivaju različite aspekte odgovora. Ovdje ćemo neke dijelove tih teorija ponoviti, ali pokušat ćemo Thompsona i masovnost objasniti fazom u kojoj se hrvatski nacionalizam i hrvatski nacionalni projekt nalaze u ovom povijesnom trenutku.

Spomenuta rukometna epizoda tu ne spada u izolirani slučaj nekakvog organskog thompsonovskog marketinga, već je dio kontinuiteta javnih manifestacija hrvatskog nacionalizma ili nacionalnog ponosa u posljednjih 10-15 godina. One su odradile ulogu normalizacije ekstremnih oblika tog nacionalizma, ali i kreirale, pored ostalih faktora, novi odnos mlađih generacija prema tim oblicima.

Drugim riječima, dogodila se kulturna normalizacija ustaštva ili koketiranja s ustaštvom, koja (još) nije prošla kroz sličan politički proces. Hoće li proći ili neće, zasad je neizvjesno i ovisi o brojnim faktorima. Pod razlikom između kulturne i političke normalizacije mislimo na to da se politički pandan Thompsonu u smislu izbornog uspjeha ekstremno desne opcije ne može dogoditi. Barem ne u trenutnim društveno-ekonomskim okolnostima. Kulturna normalizacija zasigurno predstavlja svojevrsni politički resurs u nekim, eventualnim promijenjenim okolnostima, ali prijevod kulturnih senzibiliteta u političke nije baš linearan.

Početak novih oblika javnih manifestacija nacionalizma možemo locirati u jesen 2012. godine. Tada je u Hagu donesena oslobađajuća presuda Anti Gotovini i ostalim generalima koja je burno i masovno proslavljena na glavnom zagrebačkom trgu.

Pored same proslave ta se oslobađajuća presuda tretirala kao konačna potvrda potpune čistoće Domovinskog rata, kao licenca za otpuštanje svih kočnica kada se ističu nacionalna pripadnost ili nacionalni ponos i kao potvrda legitimnog ispunjenja famoznog tisućljetnog sna. Sljedeća epizoda koja je dovela do masovnog oduševljenja i iskazivanja patriotizma nogometno je srebro na Svjetskom prvenstvu u Rusiji.

Na dočeku se, prema procjenama, skupilo pola milijuna ljudi, a prisutni su bili i oni koji s nogometom inače nemaju pretjerane veze. Ali pored iskrenog navijanja oblikovao se i određeni društveni standard po kojem praćenje “repke” predstavlja, rekle bi prve ovdašnje generacije koje su uvozile engleske izraze, “kul” osobinu. Slično se ponovilo i nakon bronce u Kataru, a posljednju epizodu doživjelo je na spomenutom rukometnom prvenstvu. I sasvim je očekivano da kulminacija tog ciklusa bude veliki Thompsonov koncert.

Jer upravo je sam Thompson bio onaj faktor koji je liberalnijim građanima onemogućavao da potpuno uživaju u nacionalnim ekstazama. Ili ih natjerao da prilagode politički senzibilitet i prevedu ga u “normalne” kulturne navike. Naime, Thompsona su na pozornici željeli sportaši. Iako – kako glasi omiljena kvalifikacija svih spornih elemenata u hrvatskim medijima – kontroverzan, Thompson baš zato predstavlja savršen kraj ciklusa: istovremeno je navodno subverzivan, masovno popularan i konvencionalno prihvaćen.

Prije nego što se vratimo tom Thompsonovom dvojnom statusu kao osnovnom generatoru njegove popularnosti i potražnje za kartama, pozabavimo se nakratko onima čije su ponašanje i sklonost pjevaču stalno pod analitičkom lupom. Radi se o mlađim generacijama. Premda među njima ima i onih koji su “klasičnog” ustaškog opredjeljenja, situacija je znatno kompliciranija kad su u pitanju motivi odlaska na koncert i slušanja Thompsona.

Kompliciranost se pritom ne ogleda u nekakvoj političkoj kombinatorici ili u navodnom licemjerju koje komentatori prečesto potežu, govoreći da ti isti mladi poslije Thompsona idu na takozvane cajke. I licemjerje se tumači, ovisno o političkim preferencama, dvostruko: prva interpretacija ukazuje da mladi uopće nisu autentični Hrvati, a druga da se tu ne radi zapravo o pravim ustašama i da ne moramo biti zabrinuti. Problem s tim tumačenjem opet je dvostruk. Mladi danas puno lakše kombiniraju muzičke žanrove nego što je to bio slučaj prije dolaska interneta, makar ti žanrovi bili i jasno politički podijeljeni.

Drugi problem je u pozadinskoj procjeni “cajki” kao toksičnom i civilizacijski zaostalom srpskom kulturnom proizvodu. Liberalni komentatori koji kritiziraju Thompsonovu publiku zbog licemjerja zapravo s dijelom te publike dijele snažan antisrpski sentiment: samo što je kod publike on čisto etnički, a kod takozvane kulturne elite zasnovan na navodnim civilizacijskim razlikama.

Ne baratamo iscrpnijim sociološkim istraživanjima o omladini i njenim kulturnim navikama kada je Thompson posrijedi pa ćemo se posvetiti najboljoj mogućoj zamjeni: TikToku. Na toj su se društvenoj mreži, nedugo nakon što je eksplodirala potražnja za kartama, pojavila dva indikativna “žanra” videa.

U prvom su se djevojke i mlađe žene snimale dok pjevaju Thompsonove ljubavne pjesme uz napomene da Thompson nije samo “Čavoglave” ili “Anica, kninska kraljica”. Očito je da su se osjetile prozvanima zbog nacionalizma ili proustaške nastrojenosti i da su nastojale odlazak na koncert pojasniti drugim motivima. Drugi se pak “žanr” odnosio na istupe tiktokera koji su iskazivali čuđenje nad kritikama Thompsona općenito.

Tako su se mogle čuti opaske poput “pa ja podržavam LGBT prava i idem na Thompsona, ne vidim što je tu sporno, pjevač k’o svaki drugi” ili “imam prijatelje Srbe koji kad se napiju pjevaju Thompsona, ne znam odakle ovakve kritike”. Očito postoje mladi ljudi koji u evidentnom ekstremnom nacionalizmu ne vide problem, a sami nisu skloni tom ideološkom projektu.

Ali problem nije u njihovoj političkoj zabludi. Pravo analitičko pitanje glasi: na koji način ga ne vide? Kao što smo napomenuli, nove generaciju su žanrovski nemjerljivo relaksiranije, a i zbog društvenih mreža, novih medijskih formi i sadržaja koje konzumiraju potpuno drukčije kombiniraju različite estetske, kulturne i ideološke elemente.

Ustaški elementi u Thompsonovim pjesmama njima su pandan nekog ekstremnijeg muzičkog žanra i taj im status pridaju. Neće ga slušati stalno, ali ga toleriraju i tu i tamo im je zanimljiv u manjim dozama. Rast tolerancije prema ustaštvu i njegova kulturna normalizacija jesu problem, ali treba uzeti u obzir društvene i medijske nove kontekste da bi se tom problemu politički produktivno pristupilo.

Slično treba pristupiti i političkoj elastičnosti hrvatskog nacionalizma. Tu se pak radi o već navedenom dvostrukom statusu Thompsona: on je navodno subverzivan, ali i masovno prihvaćen i sasvim konvencionalan pjevač. Odakle crpi taj status? Pa iz toga što stalno koketira s ustaštvom i radikalnijim domoljubljem, a onda se, suočen s kritikama, brani statusom navodno cenzurirane žrtve.

Preciznije, ne brani se on – i tu leži dio razloga popularnosti – već ga brane desni društveni komentatori i brojni obožavatelji. Tu nije riječ o ekstremnom nacionalizmu, nego o dubokom domoljublju koje smeta Udbi, kulturnim elitama, Jugoslavenima ili nekoj drugoj šifri za one kojima su ustaški elementi problematični. U tome se ogleda spomenuta elastičnost: hrvatski nacionalizam dovoljno je elastičan da integrira i ustaške elemente kao, eto, malo radikalnije domoljube, koji su jednako legitimni kao i liberalni patrioti.

Haška presuda i Domovinski rat legitimirali su sve žanrove hrvatstva. A opet postoji dovoljno onih kojima je to sporno pa se, zahvaljujući njima, može steći status subverzivnog umjetnika koji govori navodno zabranjenu istinu. Teško da postoji lagodnija pozicija: masovno si i konvencionalno prihvaćen, a uživaš u poziciji subverzivnog elementa. Thompson kao fenomen je utjelovljenje one vječne tenzije između građanski i etnički definirane nacionalne države.

Ustavom smo građanska država, ali ta je država zapravo etnička, hrvatska. Thompson omogućuje Hrvatima da “uživaju” u etnički definiranoj zajednici, a da ne moraju dovesti u pitanje političke okvire građanske zajednice. U tom će smislu Hipodrom biti enklava unutar Hrvatske koja je čisto etnički određena bez “viška” građanskih elemenata.

I zato se postavlja pitanje: predstavlja li Thompsonov koncert trijumf hrvatskog nacionalizma ili kulminaciju njegove posljednje faze? Radi li se o konačnoj ideološkoj pobjedi (ekstremne) desnice ili o indikatoru njene političke nemoći? Kako bismo naznačili smjer odgovora na ovo pitanje, pokušajmo odrediti što bi bila posljednja faza hrvatskog nacionalizma. Radi se, dakle, kao što smo spomenuli, o fazi započetoj 2012. godine. Svi politički i nacionalni snovi su ostvareni, ali kao da nešto nedostaje.

Kao da ne postoji prostor za uživanje u tom nacionalnom političkom trijumfu van sportskih uspjeha i Thompsonovih koncerata. Čak je i famozno srpsko pitanje “riješeno”. I to ne riješeno skroz, nego taman. Srba više nema dovoljno da predstavljaju bilo kakvu društvenu ili političku snagu, ali ima ih dovoljno da hrvatski nacionalizam, presudno definiran antisrpstvom, i dalje “ima smisla”.

Međutim, naredna povijesna i politička faza u kojoj se nalaze hrvatska nacija i nacionalizam ne daju se više prebroditi klasičnim antisrpskim ili antikomunističkim receptima. Hrvatski će nacionalizam morati izmisliti vlastitu postsrpsku inačicu neprijatelja kako bi bio “efikasan” u kontekstu demografskog kolapsa i sve izraženijih dolazaka stranih radnika iz Azije.

Možda misle da znaju što je bilo, ali čini se da nemaju pojma što će biti. U tom kontekstu Thompsonov koncert predstavlja svojevrsni izraz političke nemoći hrvatske desnice. Može se vječno derati “za dom spremni”, ali jedini dom u koji će se ta zemlja pretvoriti, ako nastavi ovim smjerom, a naznake njegove promjene nema, jest starački.